Sjećanja na ratne užase: Nakon pohare četnika jeli i koru lipovu

Ananije Simonović iz sela Osredaka u Donjoj Morači imao je 14 godina kada je izbio čuveni trinaestojulski ustanak.

Već sa 15 godina, bio je komandant pionirske čete, koja je pomagala partizanima i narodu, prikupljala hranu i druge potrepštine, a mali kuriri nosili su i poštu.

Ubrzo se priključio omladini, a već 1944. snabdijevao je sijenom partizansku konjicu Drugog udarnog korpusa Peka Dapčevića, a godinu kasnije u Trebiješu spasavao 150 promrzlih vojnih pitomaca koji su krenuli za Beograd.

Otac strijeljan na Brezi

Rano je ostao bez majke, a otac Vladimir, avijatičar, zatvoren je u Kolašinu, a 1942. strijeljan na Brezi.

'U aprilu 1942. u našu kuću je došlo 70 četnika i ostali su devet dana. Spavali su, jeli i pili kod nas, sve što su mogli uzeli su nam i opljačkali. Od 70 ovaca, 35 koza i 10 goveda, ostavili su nam po pet ovaca i koza i jednu kravu. Ostala su nam četiri zida i muka da preživimo

Simonović je sa bratom i dvije sestre ostao kod strine i snahe, kojima je i danas zahvalan na brizi i pruženoj ljubavi u najtežim trenucima rata.

Nagrađivan je više puta - Medaljom zasluga za narod, Ordenom rada sa zlatnim vijencem, a na nedavno održanoj izbornoj skupštini Udruženja boraca NOR-a i antifašista Glavnog grada uručena mu je medalja kao nosiocu Partizanske spomenice.

Simonović je kazao “Vijestima” da je u širem bratstvu sedmoro poginulo u ratu, među njima i profesor Luka čije ime nosi škola u Nikšiću. Među Simonovićima je i šest nosilaca spomenice 1941. godine, od kojih je jedan bio i prota Jagoš, vijećnik AVNOJ-a i pukovnik JNA...

Četnici opustošili tor

On se sjeća mučnog preživljavanja nakon posjete četnika.

"U aprilu 1942. u našu kuću je došlo 70 četnika i ostali su devet dana. Spavali su, jeli i pili kod nas, sve što su mogli uzeli su nam i opljačkali. Od 70 ovaca, 35 koza i 10 goveda, ostavili su nam po pet ovaca i koza i jednu kravu. Ostala su nam četiri zida i muka da preživimo'', rekao je krepki starac, sa značkom stilizovanog Titovog potpisa na reveru sivog odijela.

Tada su morali i lipovu koru da melju i od tog “brašna” prave “hljeb”. Simonović kaže da je “to i nekako moglo da se pojede”, ali da uopšte nije imalo ukusa, jer “drvo je drvo”.

Muke su potrajale, snahin otac donio je 80 kilograma ječma - “najljepši mogući dar”.

Kaže da sve te muke nije bilo lako preživljavati, ali pomagalo mu je što su u porodici bili složni i pazili se međusobno.

Udarnik i funkcioner

U partiju je primljen 1947. godine, a od 1953. do 1961. bio je član Komiteta.

Ananijev brat je bio borac u ratu, starija sestra je učestvovala u omladinskim akcijama, a mlađa je nakon rata radila na prugama Doboj – Banjaluka i autoputu Bratstvo – jedinstvo.

Simonović je bio brigadir na putu Berane – Rožaje 1946. i prugama Nikšić – Titograd i Šamac – Sarajevo, gdje je dobio i udarničku značku.

Završio je pet razreda gimnazije, ali je zbog problema sa očima morao da prekine školovanje. Nakon služenja u vojsci, bio je upućen u jednogodišnju partijsku školu na Cetinju, a posle toga se vratio u Kolašin gdje je postavljen za sekretara Narodnog odbora sreza.

Od 1951. do 1961. bio je sekretar i predsjednik planinarsko - smučarskog društva ''Bjelasica''. Vanredno je završio Višu upravnu školu u Beogradu. Trinaest godina je radio u Izvršnom vijeću, a 1974. je prešao u Republički odbor saveza boraca i ostao do 1990. kada se penzionisao.

Ožalio živog brata

Ananije kao jedno od najstrašnijih sjećanja pominje hladan februarski dan iz 1943. godine, kada je uhapšen njegov brat Vlajko.

''Padao je snijeg i duvao hladan vjetar, kada su četnici uhapsili brata Vlajka i odveli ga. Kasnije smo čuli da je poginuo, što nam je užasno teško palo. Njegov otac, moj stric, je u međuvremenu umro, a da nije znao šta je bilo sa njim. Tek nakon mjesec dana od vijesti o pogibiji, jedan čovjek nam je javio da je živ stigao do Beograda, ali ne zna ništa više o njemu. Ispostavilo se da su ga internirali u Solun'', kazao je.

Vlajko je u junu 1944. uspio da pobjegne iz logora i priključi se grčkim partizanima, kasnije je prešao u Makedoniiju. Povratak u Crnu Goru je kod Simonovića proslavljen kao veliki događaj. '

'To nikako ne mogu da zaboravim. Jedan momak iz sela, moj vršnjak, je dotrčao sa bocom rakije kod nas i rekao - stigao je Vlajko! Plakali smo od sreće, a uveče smo proslavili njegov povratak'', kazao je.

Bukov prut od četničkog oficira

Simonović se i danas sjeća kako ga je istukao četnički oficir. Kaže da mu se čini da ta dva udarca još osjeća.

''U aprilu '42. četnički oficir je naišao u obilazak kuće, prišao mi je dok sam čuvao ovce i pozvao me da pođem sa njim u šumu i pokažem mu gdje je smještena partizanska arhiva. Tada nisam znao ni šta je to, a kamoli gdje se nalazi. Izvadio je pištolj i rekao da će me ubiti ako ne kažem, međutim nisam se plašio jer iako sam bio mali znao sam da nije toliko lud da ubije dijete'', objasnio je Simonović.

Oficir ga je povukao za ruku i vodio kroz šumu, zahtijevajući da mu pokaže arhivu. Na kraju je ubrao bukovi prut i dva puta ga udario po vratu. Strina je primijetila da ga nema i počela je da ga doziva, što ga je spasilo od više udaraca.

Galerija

( Milica Đurović )