Nejednakost i svjetska ekonomija

Krajem 19 vijeka, prvo razdoblje, odnosno era globalizacije i mnoštvo pronalazaka transformisali su svjetsku ekonomiju. Međutim, ovaj period ubrzanog rasta privrede i broja stanovnika bio je poznat i po produbljivanju nejednakosti sa beskrupuloznom američkom klasom koja je stekla ogromno bogatstvo eksploatacijom. Isto se odnosi i na evropsku bogatašku klasu.

Koncept „sveprožimajućeg konzumerizma” seže do 1899. godine. Rastući jaz između bogatih i siromašnih (i strah od socijalističkih revolucija), podstakao je talas reformi: od nastojanja američkog predsjednika Teodora Ruzvelta da razbije monopole i omogući konkurenciju (trust-busting) do „narodnog budžeta” britanskog premijera Lojda Džordža.

Vlade su promovisale konkurenciju, uključujući progresivno oporezivanje, čime je počela da se stvara mreža socijalne zaštite. Cilj ove „ere progresivizma”, kako je nazvana u SAD, bio je da se izgradi pravednije društvo a da se ne ograniči njegov preduzetnički duh.

Nužno je i da se moderna politika podvrgne sličnoj prekompoziciji, odnosno reformama – da se pronađe način za smanjenje nejednakosti bez gušenja ekonomskog rasta. Ova dilema je već u fokusu političke debate, koja, međutim, uglavnom stvara tenzije a ne nudi dogovor i rješenja. Tako, u predizbornoj kampanji u SAD, ljevica optužuje Mita Romnija kao beskrupuloznog bogataša, dok desnica ismijeva Baraka Obamu kao klasnog, odnosno borca za jednakost.

U pojedinim evropskim zemljama, političari se dodvoravaju masi: primjer za to je predlog francuskog predsednika Fransoa Olanda o uvođenju poreza od 75 odsto na prihode bogatih.

U većem dijelu zemalja u usponu, njihovi lideri bi radije gurnuli pod tepih pitanje nejednakosti: kineske vlasti nervozno reaguju na kritike zbog pretjerivanja djece komunističkih rukovodilaca koja objesno voze skupocjene „ferarije” što izaziva podozrenje javnosti. Indijske vlasti izbjegavaju da se suoče sa problemom korupcije.

U srži problema je nedostatak ideja. Desnica još nije ubijeđena da je nejednakost bitno pitanje. S druge strane, ljevica po automatizmu teži da podigne poreze na primanja bogatih i dodatno skreše potrošnju, što nije mudro kada ekonomije suočene sa problemima treba da privuku preduzetnike a vlade - mnogo veće nego su što Ruzvelt ili Lojd Džordž mogli i da zamisle – nisu u stanju da ispune mnoga obećanja. Potrebno je mnogo dublje promišljanje sadašnje situacije: nazovimo ga „istinski progresivizam”.

Da li se zaista treba suočiti sa problemom nejednakosti? Globalizacija u kombinaciji sa tehničkim inovacijama je, u stvari, smanjila nejednakost na globalnom planu, jer siromašne zemlje hvataju korak sa bogatim. Međutim, produbljen je jaz unutar mnogih zemalja. Više od dvije trećine ljudi živi u zemljama u kojima su povećane nejednakosti od 1980. godine do često nevjerovatnih razmera. U SAD, prihodi 0,01 odsto stanovništa (oko 16 hiljada porodica) činili su 1980. godine 1 odsto primanja svih građana, da bi sada dosegli čak 5 procenata, što je mnogo veći udio nego krajem 19 vijeka.

Tačno je takođe da su pojedini elementi nejednakosti dobri za ekonomiju. To podstiče ljude da više rade i preuzimaju rizik. Na taj način se nagrađuju talentovani inovatori koji su pokretačka snaga ekonomskog napretka. Pobornici slobodne trgovine oduvijek su smatrali da što je tržište globalnije, to su veće nagrade za „pobjednike”.

Rješenja

Djelovi političke i finansijske elite i dalje će biti sumnjičavi prema stavu da je nejednakost sama po sebi problem. Međutim, čak i oni imaju interes da smanje taj jaz. Naime, ukoliko se produbi, jačaće i pritisak za promjene što može voditi političkom ishodu koji ne bi bio ni u čijem interesu.

Stoga postoji potreba za „istinskom progresivnom” agendom.

Prioritet treba da bude udar, u maniru Ruzvelta, na monopole i stečene interese, bilo da se radi o državnim preduzećima u Kini ili velikim bankama na Volstritu

Prioritet treba da bude udar, u maniru Ruzvelta, na monopole i stečene interese, bilo da se radi o državnim preduzećima u Kini ili velikim bankama na Volstritu.

Prije svega dio svijeta u usponu treba da omogući veću transparentnost vladinih ugovora i efikasno primijeni antimonopolski zakon. Nije slučajno najbogatiji čovjek sveta Karlos Slim, zaradio ogroman novac u meksičkom telekomu, oblasti u kojoj je slaba konkurentnost a cijene neverovatno visoke. Mnogo toga treba da se uradi i u razvijenom dijelu svijeta. Samo djelić ekonomije Evropske Unije se može smatrati istinskim zajedničkim tržištem. Od ključne važnosti su reforme obrazovanja i pružanje šanse mladima: nijedan finansijer sa Volstrita ne može da toliko naškodi američkoj socijalnoj mobilnosti kao sindikat nastavnika.

Potrebno je otkloniti manjkavosti, kao što su zakoni o radu u Evropi ili ostaci kineskog sistema registrovanja domaćinstava, što, takođe, može prilično da promijeni situaciju.

Sljedeći element jeste reformisanje fondova u cilju pomoći siromašnima i mladima. U svijetu u razvoju previše novca odlazi na subvencije za gorivo kojima se favorizuju bogati (u Aziji), i neodrživ penzioni sistem koji ide u prilog relativno imućnima (u Latinskoj Americi).

Kina među zemljama koje žele da prikriju razlike između bogatih i siromašnih

Međutim, ključni cilj reformi jeste država blagostanja u bogatom svijetu. Imajući u vidu starenje populacije, vlade ne mogu da se nadaju da će manje trošiti za tu stavku. Međutim, mogu da uspore taj trend – tako što će, na primjer, drastičnije podizati prag za odlazak u penziju. Dio od tog novca treba usmjeriti u obrazovanje.

U prvoj „progresivnoj” eri (od kraja 19 vijeka) uvedeno je javno finansiranje srednjih škola. Fokus ovog puta treba da bude predškolsko obrazovanje kao i prekvalifikacija nezaposlenih.

Posljednji segment reforme su porezi. Ne treba kažnjavati bogate, ali novac valja prikupljati efikasnije i progresivno. U siromašnijim ekonomijama, u kojima je izbjegavanje plaćanja poreza masovna pojava, fokus treba da bude na nižim stopama i njihovom efikasnijem prikupljanju.

U bogatim državama, najviše novca se može prikupiti ukidanjem olakšica od kojih najveću korist imaju bogati (na primjer za stambene kredite u SAD); smanjivanjem jaza između poreza na plate i kapitalne prihode. Takođe, treba se više osloniti na efikasno oporezivanje, prije svega u oblastima u kojima bogati plaćaju velike poreze, kao što su na imovinu.

U bogatim državama, najviše novca se može prikupiti ukidanjem olakšica od kojih najveću korist imaju bogati

Različiti djelovi ove agende su već primijenjeni u pojedinim zemljama. Latinska Amerika investira u školstvo i prva je započela da daje novac veoma siromašnima. To je jedini region u kome je smanjena nejednakost u većini zemalja. Indija i Indonezija razmatraju smanjenje subvencija za gorivo. Gradeći državu blagostanja, azijske zemlje su odlučne u namjeri da izbjegnu rasipništvo Zapada. U bogatom svijetu, Skandinavija je najinventivniji region. Švedska je reformisala veliki sistem države blagostanja i kreirala je univerzalni školski vaučerski program. Britanija takođe reformiše škole i nastoji da pojednostavi sistem socijalnih davanja.

U SAD Romni ističe da želi da preispita Mediker i ukine poreske olakšice, mada nije precizirao kako će to da uradi. U međuvremenu, Obama se poziva na mjere Teodora Ruzvelta, a Ed Miliband, lider britanske laburističke partije, sada pokušava da zaodjene torijevsko ruho po ugledu na „Jednu naciju” Bendžamina Dizraelija.

Sve to može da bude znak promjena, ali političari će morati da još mnogo toga urade. Desničari su prečesto skloni da stvore manju, a ne bolju vladu. Navodni neuspjueh egalitarne ljevice je još važniji. Širom bogatog svijeta, sve je manje novca za državu blagostanja. Rast je sve usporeniji, a produbljuju se nejednakosti. Međutim, jedini odgovor ljevice su veći porezi na one koji stvaraju bogatstvo. Gospoda Obama, Miliband i Oland treba da ponude nešto što će obećati i pravičnost i napredak. U suprotnom, svi će plaćati cijenu.

Kronizam očigledan u zemljama u usponu

Kako pokazuje ovonedjeljni specijalni izvještaj „Ekonomista”, nejednakost je dostigla nivo kada može biti pogubna po razvoj i prepreka efikasnosti.

To je najočiglednije u dijelu u svijeta koji je u usponu. Krediti u Kini su usmjereni prije svega ka državnim preduzećima i dobro povezanim insajderima. Elita takođe zarađuje po osnovu raznih monopola. Bogatstvo oligarha u Rusiji još manje ima veze sa preduzetništvom. To je često slučaj i u Indiji.

U bogatom svijetu, kronizam je bolje prikriven. Jedan od razloga zašto Vol Stritu pripada nesrazmerni dio bogatstva jesu implicitne subvencije koje država daje bankama jer su prevelike da bi se dozvolio njihov krah. Od doktora do pravnika, mnoge dobro plaćene profesije se suočavaju sa nepotrebnim ograničenjima. Treba pomenuti i najnepravedniji od svih transfera – pogrešno usmjerena socijalna davanja, od koje često više koristi imaju relativno bogati a ne siromašnji kojima bi trebalo pomoći. Petina najbogatijeg dijela stanovnika SAD dobila je četiri puta veće subvencije za nekretnine u SAD (kroz program kreditnih olakšica) nego što prima petina najsiromašnijih.

Čak i nejednakost stvorena po osnovu stručnosti može da šteti rastu. Ako je preveliki jaz u prihodima, to može smanjiti jednakost šansi, prije svega u obrazovanju. Socijalna mobilnost, za razliku od uvriježenog mišljenja, manja je u SAD nego u većini evropskih zemalja.

Razlika u rezultatima testova između bogate i siromašne američke djece je veća za 30 - 40 odsto nego prije 25 godina. Prema pojedinim parametrima, klasna mobilnost je još manja u Kini nego u SAD.

Galerija

( Dragan Štavljanin )