"Novu Beranku" čerupa ko stigne

Iako uvozi sve količine grafitnog i novinskog papira, Crna Gora je dopustila da propadne jedina fabrika papira u državi i širem regionu.

Beranska fabrika papira već više godina prepuštena je na milost i nemilost lopova i kradljivaca starog gvožđa, kao i svega što vrijedi, tako da je sve izvjesnije da joj bez eventualne državne intervencije nema spasa.

Fabrika sa perspektivom

Neki od ljudi koji su radili u ovoj kompaniji smatraju da su se stekli uslovi da se fabrika oduzme od posljednjeg vlasnika i da se traži novi investitor koji bi mogao da joj udahne život.

"Ekonomska logika je potpuno na mjestu. Fabrika papira u Beranama bila bi jedina u čitavom regionu. Trenutno nemate nijednu fabriku papira do Slovenije. Pogledajte samo kolike su potrebe Crne Gore za finim i novinskim papirima. Tržište postoji, i beranska fabrika bi sasvim sigurno bila potpuno rentabilna", tvrdi jedan od inženjera, bivši direktor Milić Joksimović.

Onima koji smatraju da za velike fabrike poput te više nema prostora i da ih je pregazilo vrijeme, Joksimović poručuje da bace pogled na iskustvo iz zapadne Evrope, uključujući i Sloveniju.

Nekada najveća kompanija u gradu na Limu, koja je zapošljavala 2.000 ljudi, prva je žrtva antibirokratske revolucije

"Slovenija je sačuvala sve tri svoje fabrike papira. Austrija je, takođe, sačuvala fabrike papira. Češka isto tako. Ako nemaju ekonomsku logiku i ako su fabrike papira prevaziđene, zašto su ih ove države sačuvale", pita ovaj stručnjak za papire.

On podsjeća da je fabriku papira, nakon što je krajem osamdesetih godina zatvoren veliki industrijski celulozni i papirni kompleks, iznova otvorio Milo Đukanović, pred jedne od mnogobrojnih izbora.

"Sada ćete iz usta tog čovjeka čuti da ne treba žaliti za velikim socijalističkim fabrikama. Zamislite kakvo je to licemjerje - on je 1989. zatvorio ovu beransku fabriku. On je ponovo otvorio papirni blok, i opet prepustio da ga na kraju privatnici unište. I sada još priča da je prošlo vrijeme velikih fabrika“, podsjeća Joksimović.

Prva žrtva AB revolucije

Nekada najveća kompanija u gradu na Limu, koja je zapošljavala 2.000 ljudi, prva je žrtva antibirokratske revolucije. Zatvorena je uprkos proračunima kanadskih stručnjaka da bi sa manjim brojem uposlenih mogla optimalno da radi. Tada je uglavnom i opljačkana od temelja do krova, i njen celulozni dio ugašen za sva vremena.

Onda je Đukanović pred izbore 1997. godine otvorio papirni blok i zaposlio oko 200 radnika. Za narednih nekoliko godina bila je to frekventna autobuska stanica za članove i kadrove DPS-a.

Ipak joj nije bilo "suđeno". Polovinom 2004. uveden je klasični stečaj i prodata po sistemu "ko će prije, brže-bolje". Imovina knjigovodstveno vrijedna 12 miliona eura, ustupljena je beogradskom preduzeću "Tigoimpeks" zvanično za 999.573 eura. Tu cijenu predložio je vlasnik "Tigoimpeksa", beogradski biznismen pljevaljskog porijekla Radoje Gomilanović.

Gomilanović, koji je i sam bio jedan od obezbijeđenih povjerilaca, do cijene je došao tako što je sabrao svoja i potraživanja ostalih obezbijeđenih povjerilaca, administrativne troškove stečaja i djelimično prioritetna potraživanja.

Zatim je, kada mu je fabrika prodata, istog trenutka zatražio reprogram dugovanja od povjerilaca.

Gomilanoviću pomagao i Lukšić

Reprogram je, najprije, dobio od Vlade Crne Gore, odnosno Ministarstva finansija, na čije čelo je koji mjesec ranije po prvi put došao sadašnji premijer Igor Lukšić.

Fabrika je Ministarstvu finansija dugovala oko 400.000 eura. Vlasnik se obavezao da će polovinu tog iznosa da uloži u investicije u cilju pokretanja proizvodnje, a pola da vrati, sa rokom koji nije preciziran.

Nije poznato ni zašto tadašnji ministar finansija i sadašnji premijer nije potegao za bilo kakvim mjerama da taj dug izvuče

Gomilanoviću je u susret izašla i kompanija “Lovćen osiguranje” koja se "bratski" odrekla duga od 56.000 eura. Sve u svemu, kada se odbije suma od oko 250.000 eura koju je od fabrike potraživao sam Gomilanović, dolazi se do odgovora na pitanje kako je preko žiro-računa kompanije u stečaju prošlo svega 200-300 hiljada eura.

To je bilo direktno u suprotnosti sa kupoprodajnim ugovorom koji je u članu 2 predvidio da, ukoliko u roku od 45 dana kupac ne isplati iznos od 999.573 eura preko žiro-računa prodavca, "ugovor će se smatrati automatski raskinutim, sa posljedicama kao da nije ni zaključivan".

Nije poznato da je "Nova Beranka", kako je prekrštena u privrednom registru, Ministarstvu finansija vratila dug od 400.000. Nije poznato ni zašto tadašnji ministar finansija i sadašnji premijer nije potegao za bilo kakvim mjerama da taj dug izvuče.

Lukšić Gomilanovića nikada nije pitao ni za pare, ni za investicije.

Pljačku može da zaustavi samo Vlada

Gomilanović, u čijem vlasništvu je fabrika za osam godina radila svega mjesec-dva, odavno nesmetano krčmi preostalu imovinu koja nije pod hipotekama i prodaje je u staro gvožđe. Navodno prodaje djelove "koji ne ugrožavaju proces proizvodnje".

Uvid u to šta u stvari taj biznismen radi sa fabrikom papira, ili onim što je od nje ostalo, niko odavno nema. Osim čuvara na kapiji, koji od lopova ne može da se odbrani, u fabrici nema nikoga više.

Nedavno je "Atlasmont" banka sudski povratila zgradu bivšeg restorana te velike kompanije, nad kojim je imala fiduciju, ali je neko dvije-tri noći ranije temeljno "počistio" sve što je bilo iole vrijedno.

"Ta pljačka mora da se zaustavi, a to može da uradi jedino Vlada, tako što bi na osnovu nevraćenih potraživanja uvela stečaj. Nadam se da će to neka buduća vlada uraditi, i da nije kasno da se spase jedina fabrika papira u državi“, kaže inženjer Joksimović.

Galerija

( Tufik Softić )