Prijeti li svijetu nova kubanska kriza?

Svijetu je zastao dah kada su se 14. oktobra 1962. potvrdila strahovanja SAD: Sovjetski savez je stacionirao rakete srednjeg dometa sa nuklearnim bojevim glavama na Kubi - nepunih 200 kilometara od Floride.

Time su Sovjeti stvorili prijetnju za gusto naseljenu Istočnu obalu SAD. Kada je predsjednik Džon Kenedi u govoru koji je prenosila televizija 22. oktobra zatražio bezuslovno povlačenje raketa, američka avijacija je već bila na drugom stepenu odrambene pripravnosti - što je samo jedan stepen ispod ratnih dejstava.

Svijet možda nikada nije bio tako blizu nuklearnog rata kao tada.

To što je sovjetski predsjednik Nikita Hruščov 28. oktobra popustio i što kubanska kriza nije završila nuklearnom katastrofom, stručnjaci tumače uglavnom činjenicom da je između dvije velesile vladala pat-situacija kada je riječ o atomskom oružju.

Nijedna od dvije države nije mogla da bude sigurna da u slučaju napada protivnica neće uzvratiti istom mjerom. Tako je nuklearno naoružavanje koje je trajalo decenijama zapravo imalo efekat stabilizacije.

Mnogo nuklearnih sila i agresivna retorika

Ove "ravnoteže" straha od kraja Hladnog rata više nema, objašnjava Rajnhard Majer-Valzer, honorarni profesor međunarodne politike na Univerzitetu u Regensburgu: "Danas imamo problem da se dvije najveće nuklearne sile razoružavaju, ali da im se priključuju nove nuklearne sile tako da ne znamo da li na njih djeluje efekat zastrašivanja."

Pored "zvaničnih" nuklearnih sila SAD, Rusije, Velike Britanije, Francuske i Kine, ne samo Izrael i Indija, već i politički nestabilni Pakistan i autokratska Sjeverna Koreja imaju atomsku bombu.

Zamjenik ministra spoljnih poslova Severne Koreje Pak Kil Jon u govoru pred Generalnom skupštinom UN rekao je da bi samo jedna "varnica" bila dovoljna da izazove atomski rat na Korejskom poluostrvu.

A Iran, koji je, za razliku od preostale četiri "nezvanične" nuklearne sile, potpisao Ugovor o neširenju nuklearnog oružja od 1968, nastavlja sa svojim nuklearnim programom - baš kao i sa agresivnom retorikom kada je riječ o Izraelu. Da li danas još uopšte djeluje logika zastrašivanja?

Naoružavanje za prevlast na Bliskom istoku

Atomsko oružje još uvek predstavlja rizik koji je teško proračunati. Niko ne može pouzdano da kaže koliko racionalno države koje imaju nuklearno oružje mogu da se ponašaju, smatra Anet Šaper, stručnjak za politiku bezbjednosti i svjetskog poretka Hesenske fondacije za istraživanje mira i konflikata HSFK.

I pored toga, ona smatra da nije vjerovatno da bi Iran ili Sjeverna Koreja, ukoliko jednog dana budu imali atomsko oružje, mogli da se usude da izvedu nuklearni napad - jer moraju računati na kontranapd.

Obje države su nedemokratske i nalaze se u međunarodnoj izolaciji. "U takvoj situaciji izolovane države postaju agresivne prema okolini kako bi instrumentalizovale spoljnu prijetnju", kaže Šaperova.

Iran već sada okružuje pet atomskih silam. Tako bi i zastrašivanje moglo biti motiv za iranske nuklearne ambicije, kao što kaže profesor Valzer. On ukazuje na strahovanje mnogih država da će Iran jednog dana svoju nuklearnu tehnologiju ili znanja proslijediti militantnim islamističkim organizacijama poput Hezbolaha ili Hamasa.

Pakistan i Indija nisu na istom nivou

Atomsko oružje u rukama terorista - to je horor-scenario koji se često iznosi kao mogućnost u Pakistanu. Mreža oko pakistanskog inženjera Abdula Kadira Kana je godinama prosljeđivala znanja i tehnologiju...

"Ponašanje Pakistana je bilo zaista katastrofalno: sva tajna postrojenja za obogaćivanje uranijuma u Iranu, a ranije u Iraku i čak u Libiji potiču iz mreža Pakistanaca", kaže Aner Šeper. Pakistan se i sam dobro naoružao.

Odnosi između Pakistana i Indije podsjećaju pomalo na sukob Istoka i Zapada. Šaperova, međutim, ukazuje i na razlike. Indija i Pakistan su susjedi koji imaju i teritorijalni sukob oko Kašmira. Osim toga, odnos između ekonomske sile u usponu Indije i nestabilnog Pakistanaje veoma je asimetričan.

Profesor Valzer napominje i da je naoružavanje danas drukčije nego u vrijeme Hladnog rata.

"Funkcionisanje principa zastrašivanja je tada bilo povezano sa čitavim nizom drugih uslova. Njih danas nema ili su samo djelimično prisutni - to su na primjer veliki potencijali na planu konvencionalnog oružja".

Tako postoji opasnost da zemlje poput Pakistana ili Irana u krizi razmišljaju samo o mogućnostima odustajanja od sukoba ili upotrebe nuklearnog oružja, pošto njihovo konvencionalno oružje nije dovoljno da se pobijedi protivnik. Zato je za Valzera rješenje samo u srednjoročnom razoružanju svih država.

( Deutsche Welle )