Ljubav je hitna

Pikado igraju oba pola, tako da svi ozbiljniji pabovi imaju pikado aparat u nekom od zadimljenih ćoškova. Nakon nekog vremena postajete imuni na zvuk koji pikado ispušta prilikom uboda strelice u šarena polja. Bilijar i fliper u Podgorici privlače većinom nervoznu klijentelu, zbog toga ih kako i priliči ima najviše u suteren-lokalima gdje tuče mogu da prođu izolovano i bez mnogo pompe.

Nije bilo vikend-atmosfere u pabu, a ni među nama četvoro. Smjenjivali smo se u gađanju i dodavali jedni drugima po tri strelice. Odugovlačili smo sa jednim pićem, upravo zato jer su nas skoro sve ujutru čekale obaveze. Jedino su Mladenove obaveze počinjale kasno u noć. Pisao je seminarske, diplomske, čak ponekad i magistarske radove. Ne za novac naravno, već za pare. Izgledalo je da će za nas kraj partije pikada biti i kraj večeri, fajront prije fajronta.

Već je partija bila gotova i čekalo se da neko označi sebe partibrejkerom i proglasi razlaz. Čekanje je prekinula moja drugarica jer je iznenada bacila svoj telefon i pokrila lice rukama. Da nije ljutito bacila telefon, pomislio bih da je neko umro, a ovo je već bio signal za nešto drugačije. Nije nas pustila da nagađamo, rekla nam je da se posvađala sa momkom, trajno, zauvijek, i to „preko poruke“.

Trudila se da ne plače i uspjela je, a mi nismo uspijevali u istrajavanju da joj izmamimo osmijeh mnogo lošim komentarima. Nisam siguran čija je ideja bila, ali joj se dupla votka našla u rukama.

Popila je na eks tako da je konobar odmah odnio čašu. Namrštila se istinski, kao osoba koja popije tri piva nedjeljno, što je i bila. Tačno kad se njeno lice vratilo u normalu, konobar je donio još jednu duplu votku i rečenicom dokazao da je pratio naš razgovor:

„Ova je na moj račun, bio sam ja takav punih sedam mjeseci!“. Takav gest i iskrenost se ne odbijaju! I ta votka je pošla na eks. „Nisam ovoliko pila ni kad sam diplomirala“, rekla je ona. Zatim smo se uključili i mi, pa je stigla nova tura. Kucali smo se čašama u ime njene stare ljubavi, i nismo pominjali novu, jer se ne bi votka pila na eks da su sve emocije ugašene i da je stara ljubav tako lako prevaziđena.

Zabrojali smo se i zaboravili na radni dan što sjutra vreba. Mladen se odrekao spavanja, pisaće diplomski cijelu noć. Konobar nas je sve češće obilazio, i svi su se upisali bar sa jednom „pozvanom“ turom.

Kasnije smo umjesto votke pili domaću jabukovaču, jeftinija je, a brže i lakše udara u glavu, a nama je upravo to bilo potrebno. Njoj je najpotrebnije bilo brisanje memorije. Pošla je do toaleta, zadržala se sa drugaricom koja nam je nakon petnaestak minuta signalizirala da i mi dođemo.

Hodala je, ali nije mogla da drži oči otvorene. Zanimljivo je kako kratka pića znaju da pogode organizam, uvijek pronađu dio tijela koji se najmanje opire. Čim je izašla iz zadimljene prostorije paba na svjež vazduh, izdale su je i noge pa je nastupio totalni kolaps tijela iako je razgovjetno govorila:

„Ne u hitnu, ne u hitnu!“. Uz mnogo problema, našli smo taksistu koji bi je odvezao trista metara od Njegoševe ulice do Hitne pomoći. Naravno da je taksista naplatio minimalnu vožnju od 1,20 eura, ali mu je Mladen umjesto bakšiša nježno zavario vrata.

Dali su joj koktel infuziju, a mi smo čekali da iskapa flaša vitamina u njenu venu. U Hitnoj taj tretman zovu „supa“. Nije nam bilo dozvoljeno da budemo kraj nje, pa smo prekratili vrijeme tako što smo se trkali u bolničkim kolicima, što je i vozačima hitne pomoći izmamilo osmijehe. Prestali smo kad se ispred glavnih vrata parkirao auto i iz kola istrčala žena koja u rukama drži bebu. Bilo je dva sata nakon ponoći. Odložili smo kolica i ušli u čekaonicu.

U hodniku se moglo čuti samo lupanje klompi i telefoni na koje su se javljali dispečeri. Ćutali smo. Ušli su u hol baba i đed, veoma uredno i pristojno odjeveni. Baba je držala đeda pod ruku i vrlo sporim hodom ga je ispratila do ambulantnih vrata. On je ušao, a baba je čekala pored nas u hodniku. Ispravljenih leđa i začešljane sijede kose, sama je sebi mjerila puls i nije krila zabrinutost. I ona i mi smo bili tu zbog ljubavi, samo što bi babi teško mogli objasniti tu povezanost. Nakon petnaestak minuta, na vratima se pojavio đed. Baba je promijenila lice, kao da je krila svoju zabrinutost, ustala i brzo ga uhvatila đeda pod ruku. „Evo, vele, bolji sam“, rekao je on. Ona ga je bodrila i govorila mu da će biti dobro, obratila se ljekarima: „Hvala vam puno, on je bolji čim vas vidi“. Po izrazu njegovog lica vidjelo se da mu se njen komentar nije dopao, ali nije ništa izgovorio. Stajali su još kratko u hodniku i brojali sitan novac zajedno, vjerovatno euro i dvadeset za minimalnu vožnju taksijem.

Nikad nisam vidio troje ljudi koji su imali slomljena lica kao kad su se te večeri sa terena vratili ljekar, medicinska sestra i vozač. Udes u Tološima, epilog četvoro mrtvih, četvoro mladih. Njihove kolege pitale su se ima li ova noć kraja, kažu, krene noć nizbrdo ponekad, nezavisno od toga da li je slava ili vikend.

Nakon “supe” u venu, bilo joj je bolje. Pošli smo svako domu svom, sa par iznenadnih brzih lekcija o životu.

Ako bi se snimao dokumentarac o Podgorici, trebalo bi ga snimiti u Hitnoj pomoći i jednostavno intervjuisati osoblje. Nemojte misliti da se noć u Podgorici završava kad i partija pikada, nešto se uvijek dešava u gradu dok vi spavate spokojno.

( Đuro Radosavović )