Južnoslovenska istorija: Bezimene knjeginje i kraljice

Otkriće nepoznate hrvatske kraljice: Najraniju istoriju južnoslovenskih država prekriva neprozirna tama i rijetko se kada dogodi da se otkrije kakav materijalni trag, poput ktitorske ploče ili pečata, na kojima se pronađe ime nekog dotad nepoznatog vladara.

Istorije Duklje, Travunije, Raške, Zahumlja i Hrvatske iz ovog perioda poznate su samo fragmentarno i više su plod domišljanja, nego saznanja zasnovanih na egzaktnim tragovima. Poznato je da o vladarima Duklje prije pojave kneza Vladimira (oko 970 - 1016), postoji samo jedan nedvosmisleni materijalni trag koji govori o Petru, arhontu Duklje.

U Hrvatskoj je prije par godina izbila prava bura kada je istoričar, prof. Neven Budak doveo u pitanje postojanje kralja Tomislava, koji je prema istorijskoj tradiciji krunisan 925. godine.

Upravo je Budak bio jedan od aktera važnog srednjovjekovnog otkrića u Klisu (sjeverno od Splita), gdje su u crkvi Svetog Vida otkriveni djelovi ktitorskog natpisa koji potiču iz 10. vijeka.

Tri kamena fragmenta otkrio je prošle godine splitski istoričar umjetnosti Radoslav Bužančić. Pronašao ih je u zidinama bivše džamije, jer je crkva Sv. Vida nakon osmanskih osvajanja Dalmatinske zagore pretvorena u islamsku bogomolju, da bi nakon odlaska Turaka ponovno bila obnovljena u crkvu.

Fragmenti potiču sa oltarne pregrade, na kojoj se nalazio natpis, koji je dao da se ukleše tadašnji vladar koji je naložio gradnju crkve. Međutim, nijesu otkriveni fragmenti na kojima se nalazilo ime kralja-ktitora, kao ni ime njegovog oca.

Dešifrovanje natpisa otežavao je jedan od fragmenata na kome je uklesano “orum” – što je ukazivalo na dvije mogućnosti - ili na izvornu riječ croat-orum ili na riječ sclav-orum.

S obzirom na to da je u pitanju natpis iz 10. vijeka, Budak se na koncu odlučio za varijantu “croatorum”, zaključujući da je na ploči pisalo “rex croatorum”, odnosno “kralj Hrvata” - u prilog ovakve odluke može da se navede podatak da je oko 927. godine zahumski knez Mihajlo Višević titulisan kao “kralj Slovena”.

Na osnovu drugih fragmenata iz crkve Sv. Vida u Klisu, Budak je ustanovio da je nepoznati hrvatski kralj-ktitor imao majku ili suprugu kraljicu Domaslavu. Tako konačni natpis prema Budaku glasi: “Ja ... kralj Hrvata, sin kralja ..., zajedno sa svojom (ženom ili majkom) kraljicom Domaslavom naložio sam da se napravi ovo djelo” (odnosno crkva Svetog Vida).

Budak komentariše da je prava šteta što nisu pronađeni ostaci s imenima kralja i njegovog oca, “jer bi nam dali puno podataka o hrvatskim vladarima iz toga vremena, no ipak je značajno naučno otkriće to što smo uspjeli saznati i ime jedne tadašnje vladarke, premda nije jasno je li ona supruga ili pak majka dotičnog kralja”.

Ovaj istoričar dodaje da je “važno da njena titula osnažuje tvrdnju da su hrvatski vladari već od Tomislava koristili titulu rex”.

Budak je osim toga pretpostavio da bi Domaslava možda mogla biti majka kralja Mihajla Krešimira, koji je vladao 949-969. godine, ili nekog drugog od njegovih prethodnika. Budak je napomenuo da je ime Domaslava u hrvatskoj istoriji i ranosrednjovjekovnoj onomastici nepoznato. Ali, kako je ustvrdio, ta tvorevina nije neuobičajena, dok joj je najsrodnije muško ime - Domagoj.

Budući da crkva Sv. Vida datira iz vremena prve polovine 10. vijeka, “izgubljeni” vladar mogao bi biti Tomislav, Trpimir II, Krešimir I ili Miroslav.

Ali, to su samo nagađanja, zaključuje Budak.

O nepoznatoj travunijskoj kraljici i prevalitanskom "odmetništvu": Naša priča se ne završava sa nepoznatom hrvatskom “kraljicom” Domaslavom. Sada ćemo se pozabaviti nepoznatom travunijskom “kraljicom” koja se pominje u 28. glavi Ljetopisa popa Dukljanina. Vidjećemo da bi se prema hronološkim poveznicama ta vladarka mogla smjestiti u treću deceniju 10. vijeka – ovo, doduše, treba uzeti s krajnjom rezervom jer s Dukljaninom moramo biti trostruko oprezni.

Dukljanin u 28. glavi govori o travunijskom kralju Tješimiru, sinu kralja Pavlimira. Pavlimir je prema Ljetopisu vladao cijelom teritorijom niže rijeke Save, uključujući i Rašku i Prevalitansku oblast (Duklju).

Tješimir se rodio nakon očeve smrti, odrastajući s majkom “kraljicom”. Tu situaciju iskoristili su raški župan i prevalitanski ban pa su se “odmetnuli”, odnosno osamostalili, tako da je “kraljičina” vlast spala samo na Travuniju i Dubrovnik.

Dakle, osamostaljenje Prevalitanske oblasti (Duklje) i Raške dogodilo se ubrzo nakon Pavlimirove smrti. Na nesreću, za ovo ne posjedujemo nikakve druge materijalne i pisane tragove. Osim toga, u Ljetopisu se ne pominje kada se to dogodilo.

Ali Dukljaninova pripovijest ipak sadrži jasne putokaze.

Barski ljetopisac dalje pripovijeda kako je Pavlimirov nasljednik Tješimir u jednom momentu odlučio da povrati svoje pravo nad Raškom i Prevalitanskom oblašću. U tom kontekstu, Dukljanin radi stvaranja vremenske predstave, kaže kako se Tješimir prvo oženio, pa nakon izvjesnog perioda krenuo sa travunijskom vojskom na Prevalitansku oblast, vodeći u boj i svog odraslog sina Prelimira. Ovi podaci o Tješimirovoj ženidbi i Prelimirovoj starosti jasno ukazuju da je od momenta odmetanja Prevalitanske oblasti i Raške do Tješimirovog pohoda moralo proći oko četrdeset godina. Jer znamo da je Tješimir rođen tek nakon očeve smrti, kao i da je prilikom pohoda na Prevalitanu već imao odraslog sina. Dakle, da bi se oženio morao je prvo napuniti makar dvadesetak godina, nakon čega je trebalo proći još toliko da bi sin (Prelimir) iz tog braka stasao.

Ovo dakle ukazuje da Prevalitanska oblast u periodu od oko četiri decenije nije priznavala vlast Travunije – pri čemu je najvjerovatnije priznavala vizantijsku.

To nam dalje govori da se Prevalitanska oblast (Duklja) osamostalila zahvaljujući neprijateljstvu između Travunije i Vizantije. Prevalitanski vladar je očito vješto iskoristio tu situaciju.

Tješimir je dakle u jednom momentu krenuo na Duklju. U Ljetopisu se ne pominje gdje se tačno odigrao travunijsko- prevalitanski sukob, ali kaže da su u njemu pali i kralj Tješimir i prevalitanski vladar - nakon čega je komandu nad travunijskom vojskom preuzeo mladi Prelimir koji je dobio bitku, iza čega je “krunisan za kralja”.

Za nas je najvažniji podatak da je ubrzo po Petrovom dolasku na vlast 927. godine znatno opao bugarski i ojačao grčki uticaj u Raškoj

U vezi ovoga postoji vrlo interesantan detalj kod Andrije Kačića Miošića, koji je u svom djelu “Razgovor ugodni naroda slovinskog” iz 1756. objavio i “Pismu od kralja Tješimira”.

U toj pjesmi se govori o pohodu travunijske vojske na “prevalitanskog bana”. Pominje se kako Tješimir moli sina Prelimira da “pogubi bana od Dulcinja i osvoji očevu državu”, što Prelimir i čini. Vidimo da je prema ovoj verziji “prevalitanski ban” kao odmetnuti Pavlimirov vazal stolovao u Ulcinju.

Vraćamo se Ljetopisu koji vjerovatno opisuje stvarne događaje, ali ne pominje datume.

Međutim, Dukljanin nam ipak daje izvjesne hronološke odrednice, pominjući krupne regionalne događaje. Tako se nakon epizode o Prelimirovom zauzimanju Prevalitanske oblasti kaže da je u to vrijeme preminuo bugarski car Petar, iza čega je grčki car sakupio vojsku i zauzeo čitavu Bugarsku.

Ovo je dragocjen podatak. Nesumnjivo je da se Dukljaninova vijest odnosi na bugarskog cara Petra koji je umro 969. godine, dok se pod “grčkim carem” misli na Jovana Cimiskija i njegovo zauzeće Bugarske 971. godine.

Bugarski suveren Petar stupio je na tron 927, nakon smrti slavnog cara Simeona, ali se za razliku od njega pokazao samo kao “poslušan i odan vizantijski zet” (G. Ostrogorski, “Istorija Vizantije”). Ubrzo nakon njegove smrti Bugarska se našla u vizantijskim rukama, u čemu su važnu ulogu odigrali Rusi, koji su na poziv Carigrada porazili Bugare, da bi potom i sami bili poraženi od Vizantinaca 971. godine.

Za nas je najvažniji podatak da je ubrzo po Petrovom dolasku na vlast 927. godine znatno opao bugarski i ojačao grčki uticaj u Raškoj. Najverovatnije se ista stvar dogodila i u Duklji. Slovenski (podložni) knezovi koji su dotad zazirali od bugarske moći, počeli su nakon 927. da se okreću Grcima da bi ojačali svoj položaj. Poznato je da je 927/28. iz bugarskog ropstva utekao raški župan Časlav, koga je Simeon zarobio par godina ranije. Časlav je ubrzo povratio vlast u Raškoj, priznajući suverenitet Vizantije.

O rastućem uticaju Carigrada na zapadnom Balkanu nakon 927. godine govori i to što se sa Vizantincima izmirio i Mihailo Višević koji je dotad bio grčki neprijatelj i Simeonov saveznik (G. Ostrogorski).

Iz ovoga vidimo da je nakon 927. Bugarska izgubila uticaj u Raškoj i Zahumlju. Dakle, sa velikom pouzdanošću možemo pretpostaviti da je tada vizantijski uticaj ojačao i u Duklji - sa čime je u vezi moglo stajati i “odmetništvo” prevalitanskog bana o kome govori Ljetopis Popa Dukljanina.

Da ova pretpostavka ima težinu svjedoči Konstantin Porfirogenit koji u Spisu o ceremonijama napisanom između 945. i 955. godine, pominje naredbu carigradske carske kancelarije upućenu arhontima sklavinija, među kojima je pomenut i arhont Duklje. A da je tada arhonata Duklje moglo biti svjedoči poznati olovni pečat s imenom dukljanskog arhonta Petra, koji je najvjerovatnije vladao u desetom vijeku.

Da je Duklja u tom periodu bila samostalna posredno svjedoči i drugi Porfirogenitov spis Peri etnon nastao oko 950. godine u kome se daje kratak opis ove sklavinije.

Dakle, kao osnovni “reper” za našu istorijsku rekonstrukciju poslužila nam je smrt bugarskog cara Petra 969. godine - prema čemu smo računali period prevalitanskog “odmetništva” od Travunije. To je dakle, moglo trajati oko četiri decenije, vjerovatno od 927. godine do 969. – što se idealno poklapa i sa Simeonovom smrću (927.), slabljenjem Bugarske i jačanjem Vizantije.

Ukoliko je ovo datiranje tačno, onda je i nepoznata “travunijska kraljica”, Pavlimirova udova, koju smo pomenuli na početku, mogla zavladati sa svojim maloljetnim sinom Tješimirom negdje oko 927. godine.

Sve ovo nas konačno navodi i na uočavanje vremenske podudarnosti (početak 10. vijeka) između ktitorskog zapisa iz Klisa o kraljici Domaslavi koja je vladala sa sinom kome ne znamo ime - i Dukljaninove legendarne bezimene “travunijske kraljice” koja je vladala sa sinom Tješimirom.

Na osnovu tri kamena fragmenta iz crkve Sv. Vida u Klisu, hrvatski istoričar Neven Budak rekonstruisao je nekadašnji natpis na oltarskoj pregradi i otkrio ime dotad nepoznate hrvatske kraljice iz 10. vijeka

Neda je ime „nepoznate”dukljanske vladarke

Što se tiče nepoznatih vladarki srednjovjekovnih južnoslovenskih sklavinija, treba svakako pomenuti i “slučaj” nepoznate dukljanske knjeginje, supruge kneza Stefana Vojislava i majke dukljanskog kralja Mihaila Vojislavljevića. Prema Ljetopisu popa Dukljanina ova žena, kojoj se ne pominje ime, nakon Vojislavljeve smrti (1050) vladala je Dukljom sa sinovima, dvije godine, nakon čega je Mihailo preuzeo vlast. Nenavođenje njenog imena u Ljetopisu navelo je istoričare da u dukljanskim vladarskim genealogijama, odmah iza kneza Stefana Vojislava stavljaju kralja Mihaila, što nije tačno.

Međutim, ime ove dukljanske vladarke nije nepoznato. Dubrovački hroničar Jakov Lukari (Lukarević) u svojoj knjizi “Copioso Ristretto degli Annali di Rausa” (Obilni izvodi iz dubrovačkih anala) iz 1605. godine navodi da se Stefan Vojislav oženio Nedom, bugarskom princezom. Poznato je da se Stefan Vojislav u Ljetopisu Popa Dukljanina pojavljuje pod imenom Dobroslav. Lukari kaže da je to Vojislavu (Dobroslavu) bio drugi brak, kao i da je nevjestino latinsko ime bilo Dominika. “Dobroslav si marita la seconda volta con Neda figliuola del Re Bulgaro”, piše Lukari.

Na drugom mjestu navodi da je ovoj nevjesti latinsko ime bilo Dominika “…ch'era Neda, in Latino Dominica, figliuola del Re de' Bulgari.” Bugarska princeza je očito prvo morala da primi latinsko krštenje da bi se mogla udati za Dobroslava, krštenog prema latinskom obredu koji je tada još uvijek bio dominantan u Duklji - poznato je da je i Stefan Nemanja negdje oko 1114. godine u Duklji kršten po latinskom obredu, da bi kasnije nanovo bio kršten po grčkom obredu. Podatak o Nedi predstavlja dragocjeni detalj za istoriju Duklje, jer u pitanju je dukljanska knjeginja kojoj istoriografi nikada ne pominju ime, a za koju se zna da je nakon smrti Stefana Vojislava (oko 1050) dvije godine sa sinovima vladala Dukljom, sve dok na tron nije stupio Mihailo Vojislavljević.

Što se tiče Lukarijevih izvora, treba reći da u svojoj knjizi u indeksu autora, navodi i spis Cronica de Antivari, kome danas nema traga. Da se dukljanska knjeginja zbilja mogla zvati Neda, svjedoči i poznato Crmničko predanje, koje je zabilježeno sredinom 19. vijeka. Ova crnogorska narodna predaja, koja sadrži brojne detalje kojih nema u Ljetopisu popa Dukljanina, pamti dukljansku knjeginju i vladarku upravo po tom imenu, koje je 1605. godine naveo Lukari.

Ovaj detalj posebno dobija na važnosti ako se zna da Crmničko predanje pominje i brojne događaje kojih nema u Ljetopisu popa Dukljanina, poput brodoloma vizantijske lađe sa tovarom zlata kod zetske obale oko 1040. godine. Sva je prilika da je Jakov Lukari svoje djelo napisao čitavu deceniju prije nego što je objavljeno 1605. godine. S razlogom se pretpostavlja da su njegovi “Obilni izvodi iz dubrovačkih anala” nastajali uporedo sa “Kraljevstvom Slavena” Mavra Orbina, da su bili obaviješteni o tome kako sam Orbin kaže na jednom mjesru u svojoj knjizi, kao i da je Orbin koristio podatke iz Lukarijevih spisa.

Kritičko izdanje Lukarijevog djela nameće se kao jedan od prioriteta naše istoriografije. Prava je enigma zbog čega ovo djelo ranije nije objavljeno. Moglo bi se reći da je riječ o pravom istoriografskom “gafu”. U Lukarijevoj knjizi nalazi se obilje značajnih istorijskih podataka. Jer, samo bi jedanaesta stranica ove knjige mogla unijeti “malu revoluciju” u tumačenju zamršenih događaja u Duklji i njenom okruženju između 1018. i 1034. godine.

Uvriježeni komentari da je ovo djelo “nekritično” u najmanju ruku zvuče cinično. Ko uopšte ima “petlju” da u poznatoj oskudici istorijskih izvora jedno djelo naziva “nekritičnim”? Ili se oduvijek radilo o smišljenom zanemarivanju, kao što je na primjer prilikom izdavanja Orbinove knjige smišljeno preskočeno prvih 280 stranica?

Kritički istoriografski pristup Nevena Budaka

Profesor Neven Budak je poznat po kritičkom sagledavanju hrvatske istorije. Tako je krajem septembra 2008. na međunarodnom naučnom skupu „Pag u praskozorje hrvatskog kršćanstva“, održanom u paškoj Gradskoj vijećnici, iznio tvrdnju da ne postoji “ni jedan materijalni dokaz da su Hrvati boravili na području Dalmacije u sedmom vijeku”. -

Pokrštavanje Hrvata u priobalju Hrvatske počelo je tek 30-tih godina 9. stoljeća. Struka arheologa je tu očito zakazala, možda nisu dovoljno radili na sustavnom istraživanju. Poznato je da kroz 7. i 8. stoljeće nije pronađen niti jedan materijalni dokaz koji bi upućivao na dolazak i življenje Hrvata u Dalmaciji - rekao je prof. Budak. Sloveni su na prostor Dalmacije došli kao mnogobošci, a kako bi opstali prilagodili su se načinu življenja Ilira koji su tada bili domicilno stanovništvo, no u tom prilagođavanju su zadržali svoj jezik, kao i mnoge svoje običaje.

Budak je prije par godina ustalasao hrvatsku javnost i sumnjom u istinitost istorijskog podatka o krunidbi Tomislava za hrvatskog kralja u Duvnu 925. godine. Hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova i evropskih integracija je na svojim internetskim stranicama objavilo da Tomislav nije prvi hrvatski kralj već da je to Stjepan Držislav koji je okrunjen (Tportal.hr 5. 5. 2009). “Na stranicama piše da je 925. godine knez Tomislav ujedinio Hrvatsku i pobijedio Ugare i Bugare te da je 990. okrunjen Stjepan Držislav, prvi hrvatski kralj, donosi Novi list.

Prema riječima povjesničara Nevena Budaka, izgleda da bi Ministarstvo moglo biti u pravu. - Priča o Tomislavu je dio naše nacionalne mitologije. Pitanje je što se podrazumijeva pod pojmom kralj. Ako je to onaj koji je nosio titulu “rex”, onda su tako nazivani i vladari prije Stjepana Držislava, no on je prvi okrunjeni kralj, kaže Budak. S njim se slaže i Ivo Goldstein. - Nema dokaza da je Tomislav bio okrunjen, kaže Goldstein i dodaje da za hrvatske vladare nije bilo važno da li ih zovu knez ili kralj. To je postalo bitno tek u 20. vijeku.”

( Slobodan Čukić )