Igra zatvorenika

Visoke državne garancije. Ugrožena stabilnost budžeta. Nezaposlenost. Pranje novca. Krijumčarenje droge. Korupcija u privatizaciji. Nelegalna gradnja. Utaja poreza. Trgovina ljudima.

Široko rasprostranjena korupcija omogućava kriminalnim grupama da se infiltriraju u javni i privatni sektor.

Kaže Evropska komisija.

Niko se nije iznenadio.

Sigurno je većina čitalaca gledala film “Blistavi um” o Džonu Nešu, dobitniku Nobelove nagrade. Nešova ravnoteža, jedan od najčešće pominjanih koncepata u ekonomiji, se ostvaruje kada svaki učesnik bira strategiju najbolju za sebe, imajući u vidu strategije drugih učesnika.

Najpoznatija ilustracija Nešove ravnoteže u teoriji igara data je po modelu takozvane zatvorenikove dileme. Ona podrazumijeva da se od dva zatvorenika, u odvojenim ćelijama, zahtijeva da priznaju isto krivično djelo. Ukoliko ni jedan ne prizna zločin, biće oslobođeni ili osuđeni za blaže djelo; ako priznaju – kažnjeni; ali ako samo jedan prizna, taj će biti osuđen na manju kaznu nego onaj koji ćuti.

Tako odluka svakog zatvorenika zavisi od toga šta će odlučiti drugi. To je konflikt između opcije uzajamne pomoći i sebičnog nastupa. Iako je obojici bolje da ćute, isto tako obojica znaju da mnogo gube ako ih druga strana izda i prizna.

Ishod igre najčešće zavisi od toga koliko jedan drugom vjeruju, odnosno koliko su koordinirani, jer ako nema povjerenja, automatski će svaki svaliti krivicu na onoga drugog.

To nas vraća Evropskoj komisiji. Traže se presude za slučajeve na visokom nivou i oduzimanje imovine stečene kriminalom.

Igra zatvorenika u Crnoj Gori odavno je počela. Samo što se u našoj zemlji ona zove Igra budućih zatvorenika. Ali, za razliku od “Blistavog uma” i “Nešove ravnoteže” kod nas je to stvar prakse, a ne teorije ekonomskih koncepata ili filmske umjetnosti. Ćutalo se dosta. Preko 23 godine.

Pokazalo se da je prva varijanta decenijama uspješno funkcionisala. Godinama se kralo, pljačkalo, ubijalo, a kriminalci su ćutali kao zaliveni. Što je nivo bio visočiji ćutanje je bilo veće. Krupne ribe mogle mu mirno da love u mulju korupcije, sumnjivih privatizacija i organizovanog kriminala.

A onda su apetiti počeli da rastu, a plijen da se smanjuje. Budući zatvorenici počeli su da bivaju podozrivi jedan prema drugom, počeli su procesi u zemljama čije pravosuđe nije korumpirano i "omerta", mafijaški zavjet ćutanja, je počeo da se raspada.

Uzajamna pomoć partnera u zločinu polako se pretvara u sebičan nastup. Baš kako to predviđa Džon Neš.

Još prije nekoliko godina pojavili su se u medijima, ali i pred istražnim organima nekoliko zemalja, pojedinci koji su javno progovorili o kriminalnim radnjama svojih dotadašnjih partnera, šefova, kumova u kojima su i sami učestvovali.

Uslovi i razlozi takvog ponašanja su različiti, ali suštinski sve se zasniva na gubitku povjerenja među njima i sebičnim interesima da se smanji sopstvena kazna za krivična djela, pred sudovima van Crne Gore. Spasavaj se ko može, dok se može i krivicu prebaci na onog drugog. A na vrhu i pri vrhu, nevinih teško da ima.

Suštinski značaj izvještaja Evropske komisije leži baš u gore navedenim činjenicama. Monitoring nad državnim kriminalom, ukazivanje na korupciju u javnom sektoru i insistiranje na stvaranju nezavisnog pravosuđa će obezbijediti da kriminalne spone vlasti i kriminala izgube koordinaciju.

Znaju da se sa evropskim integracijama monopoli i pozicije stečene nezakonito ubrzano ruše. Taj proces se nije se zaustavio ni u jednoj od zemalja nekadašnjeg komunističkog bloka u Evropi. A uporedna iskustva govore da nakon toga slijede bolna lična suočavanja sa sopstvenom prošlošću. I odgovornošću.

Zato se, po Nešovoj teoriji primijenjenoj na crnogorsku stvarnost, uskoro može očekivati inflacija priznanja raznoraznih kriminalnih djela, svjedoka saradnika, dokumenata dostavljenih medijima i kredibilnim nevladinim organizacijama... Trka za blažim kaznama samo što nije počela...

Jer, zastrašujuće zvuči ta riječ. Spuž. Ćelija i zatvorski krug. A sve oteto vraćeno u državni budžet.

Pričaće se i o Telekomu, i o KAP-u, o Željezari, Avali, Solani, Rudnicima, Mljekari, Vunku, Mladosti, Beranki, Rudešu, Polimki, Bjelasici Radi, Brskovu, Imaku, Lenki, Jekonu, Prvoj Petoljetci, Gradini, Vukmanu Kruščiću, Građevinaru, Monteru, Optelu, Velimiru Jakiću, Gornjem Ibru, Kristalu, Ibarmondu, Turjaku, Ski centru Durmitor, Obodu, Tari, Mermeru Danilovgrad, HTP Boka, Ulcinjskoj rivijeri, Novom prvoborcu, Otrantu, Pomorskom saobraćaju, Jadran Perastu, Fjordu, Jugooceaniji, Avali, Radoju Dakiću, Primorki, Hotelu Topolica, Centrojadranu, Duvanskom kombinatu...

Ko zna, možda sve ovo dovede do zanimljivih robijaških memoara, ali i novih ekonomskih teorija. U svakom slučaju detaljna naučna analiza poslovne povezanosti države i organizovanog kriminala u Crnoj Gori ako ikad bude napisana, konkurisaće za Nobela.

( Vanja Ćalović )