Babe i žabe

Prije neko veče u Baru je održana tribina koalicije Evropska Crna Gora. Prisutan je bio ko je htio, a naročito ko je morao. Ne spadam ni u jedne ni u druge, pa sam mjesto “ustupio” nekome ko je želio da tamo bude viđen. Ipak, kao stanovnika Bara interesovalo me je što je to moćna i vladajuća koalicija ponudila ovdašnjim biračima kao čvrsto obećanje prosperiteta za naredni četvorogodišnji period, jer smo, jel’te, razmaženi rezultatima njihovih pet petogodišnjih planova razvoja poslije kojih je privreda Bara u nešto boljem stanju od, ne tako davno otkopane crkve na Topolici.

Tako ti ja poranim u neđelju, da poslije mnogo, mnogo godina “ugrabim”’ da kupim Pobjedu’, zvanično glasilo SSRN Crne Gore, pretpostavljajući da će te novine doslovno prenijeti govore glavnog i ostalih glasnogovornika sa Tribine. Kad ono, na polovici naslovne strane KRUPNIM slovima najava glavnog štiva – Milo Đukanović: “Baba Miško organizovao opozicioni maskenbal”. Ma, pretrčao sam do stana, prepun radoznalosti, pa onako zadihan počeh da čitam da je neka baba glavna opasnost za evropsku Crnu Goru. Odmah mi pade na pamet da ni Njegoš nije moga’ napisat’ Gorski vijenac, a da ne spomene neku babu iz Bara, koja mu baš i nije bila neophodna za dramski zaplet. Od tada smo mi Barani osjetljivi na babe, posebno kada nam ih “imputira” gospodar ili vladika, lično. Naročito brine što je baba, kažu, kamuflirana u muško, a još više što se premetnula u mafijaša, jer je tako bila sigurna da je niko neće ni tražiti, a kamoli otkriti u Crnoj Gori. Nije nego. “Kazuj babo jesi li vještica”–mafijaš.

Drugi dio govora u Baru glavni glasnogovornik potrošio je da kaže dosta neodmjerenih riječi o našem sugrađaninu Miodragu Lekiću, kojeg znamo i lično i po ocu i po majci, ali i kao mladog profesora u Gimnaziji, biranog profesora škole u Kumrovcu, direktora Kulturnog centra, ministra obrazovanja, nauke i kulture i fizičke kulture u Vladi (RIV-u) časnog Vuka Vukadinovića. Ostale državne funkcije poslije ’89. nije mogao (a bogami ni morao) obavljati bez saglasnosti u vlasti Crne Gore. Dobro se sjećamo te opjevane demokratije. Lično znam, a zna i glasnogovornik, da nije bio poslušnik Slobodana Miloševića, ali ni vlasti Crne Gore. (Poslušnici su, znamo, bolje prolazili). Bio je i ostao svoj do danas i danas. Žalosno je ako niko od Barana nije glasnogovorniku, makar na posttribinskom druženju, rekao da takve kritike na račun gospodina Lekića nijesu osnovane, a ni prikladne, čak ni u nekorektnom i besmislenom predizbornom stranačkom nadgornjavanju, koje svađa i mnogo košta Crnu Goru. U toj cijeni koštanja novac je najmanje bitan. Živjeće se i poslije ovih izbora, nezavisno kako se završe.

Nije mi jasna “krivica” Pozitivne, jer je to stranka osnovana prije nekoliko mjeseci, ali je nezaobilazna u kritikama “evropejske” koalicije. Kad bolje razmislim, vala, mogli su i oni izabrati lakši put, (kojim se češće ide) – kolektivno se učlaniti u DPS “pa da ih bog pomiluje”.

A kakva bi to bila predizborna tribina u Baru a da se ne spomene ona crkva na Rumiji, koja i danas resi istočnik našega grada, koju su podigli “politički konkurenti vladajuće koalicije”. Zaboga, ko li je obezbjeđivao transport crkve do “uzletišta”, čija je ’tica “iznijela” crkvu na Rumiju i ko je bio vrhovni komandant Vojske SCG koja je tu ’ticu angažovala. Strah me je da će se pozicija i opozicija oko svega u Crnoj Gori nekako i nekada dogovoriti, a da će posljednja i nepremostiva prepreka biti na licitaciji ko više voli Srpsku pravoslavnu crkvu.

Nijesam bio mnogo znatiželjan da saznam što su rekli ostali koji su stajali na tribini Tribine. Ipak ne možeš da ne zapaziš “mudrost” da mi “na Primorju dobro znamo da se kormilo prepušta najboljem...” Ko išta zna o brodu, naučio je da se kormilo daje u ruke kormilaru, što i nije neka posebna funkcija na brodu, a ovaj okreće kormilo prema kursu koji mu je odredio zapovjednik (kapetan) broda. Inače bi brodoloma bilo taman koliko i brodova.

Ne zamjerite što sam predugo komentarisao Pobjedin izvještaj sa skupa istomišljenika i istobrižnika koalicije Evropska Crna Gora u Baru. Koliko sam stigao pročitati i čuti, promocija je bila ista u svim opštinama. Red skeča, red ogovaranja političkih protivnika, a skoro ništa o onome šta su uradili od prethodnih obećanja i isto toliko i o tome šta planiraju raditi ako dobiju na izborima. Daleko bilo, kao putujuće pozorište na čijem je repertoaru monodrama, u svakom pogledu već preumornog glavnog glumca, sa ogromnim brojem glumaca statista, koji u skupom scenariju izigravaju kulise, promjenljive od mjesta do mjesta, da bi se vidjeli i slikali lokalni statisti. I tako svaki put. Promijenite makar nešto.

Siguran sam da će se malo Barana zainteresovati što Koalicija misli o babi Mišku, ili “đedu Joku”, vlasniku čuvene “lade”. Da je Miško i mnogo lošiji od onoga što mu se spočitava Koalicija, njega se lako riješiš time što prestaneš da kupuješ Vijesti, ili prebaciš na drugi kanal televizije. I gotovo, nema više Miška. Eh, kada bi svi drugi problemi Crne Gore bili tako lako rješivi. Može li, zaboga, biti da Miškova priča više smeta od Miškove biografije, da Miško dosta toga zna, ne samo u struci u kojoj je eminentni univerzitetski profesor, a da da se ne plaši da to kaže. I tako, od 1990. Jedna nevjesta je slomila ogledalo jer joj se nije svidio lik kad se malo šminkala. Nije zbog toga postala ljepša.

Barane bi, vjerovatno, više moglo interesovati da je na Tribini bilo priče o tome kada će se izgraditi zaobilaznica oko grada, jer nam na jade dođe svaka turistička sezona, kada će se napraviti prvi priključak na izgrađeni Regionalni vodovod u zoni Velikog Pijeska i Utjehe i kada će se izgraditi kanalizacija za tri četvrtine objekata na području Opštine, kada će prestati tzv. gradnja stanova za tržište, jer od te gradnje korist, i to ogromnu, imaju samo graditelji, Opština trajno gubi prostor, iscrpljuje postojeću infrastrukturu a sve za stanove u kojima niko ne stanuje. U mnogim stambenim zgradama noću su rijetka svijetla, ili skoro da ih nema. I još mnogo, mnogo toga.

Već smo navikli da Milo, na javnim skupovima i drugim javnim nastupima, prosto obožava da svoje zamišljene (i stvarne) protivnike “ocrni”, da se šali i ironiše na njihov račun. Pravi “šampion” u verbalnim katama. Bilo bi dobro da toga nema, ili da ga ima u mnogo manjoj mjeri. Da nije samo sebi svrha. Ali kada, ovih dana, čujem njegove saradnike i, nuždom, koalicione partnere, ostatke nekadašnjih liberala i reformista, koji samo na taj način misle da se mogu dočepati makar malog dijela vlasti, kako imitiraju svoga šefa, pa i oni podviknu, šale se, ironišu i prave neumjesne dosjetke i metafore, onda je to otužno. Onda je to farsa. Podsjeća na onu narodnu - vidjela žaba da potkivaju konja... Biće potkovica, proradiće Željezara. A potkovica, znamo, donosi sreću. A ja sam, staromodan, uvijek mislio da je najbolje biti potkovan znanjem i vaspitanjem.

Na kraju: ovu državu treba izvesti na pravi put, da bi slogan Naprijed Crna Goro imao smisla. Da li to može uraditi vlast koja to nije znala ni činila za protekle 23 godine?

( Miloš Šušter )