San Milove noći

Šef panično trči ulicom Slobode. Dugačku mu kosu, mješavinu frizura Mire Marković i Ranke Čarapić, nosi vjetar. Najednom staje, skida sat sa ruke i, kao da ga neka neopisiva unutrašnja sila tjera, baca ga u vazduh. Skupocjeni sat leti ka nebu. Milo postaje sve nespokojniji, počinje da rida i urla: ”Ne, ne, ne, vratite moje vrijeme”. Udara nogama o asfalt, nervozan i znojav. Iza oblaka, koji su u međuvremenu postali mračni, pojavljuje se Draža Mihajlović u narodnoj nošnji Montenegra i sa bedžom Slobodana Miloševića na grudima. Hvata Đukanovićev sat, stavlja ga na ruku i kaže: “Izdao si četništvo Milo i zato ćeš izgubiti ove izbore. Tebi i tvojima ne gine zatvor. Tvoje vrijeme je prošlo”. Đukanović u suzama, uplašen i zbunjen, viče: ”Preklinjem te Dražo, nemoj! Molim te! Ja sam i dalje četnik u duši. Ako Boga znaš ne čini to”.

Draža je nestao. Milo histerično upada u hotel “Splendid”. Na recepciji, ispod velike fotografije na kojoj je Đukanović s brkovima, dočekuje ga Milan Roćen, bez brkova, u ženskom rukometnom dresu reprezentacije Crne Gore i pita: “Šta ste trebali gazda?“ „Trebao mi je hitno Brano“, odgovara Milo. „Koji Brano?“ „Pa nije Gvozdenović, čovječe.“ „Samo provjeravam, izvolite ovuda“, završava Roćen. Uđoše u lift. Liftboj, Časlav Vešović, sa frizurom Ranka Krivokapića i cuclom u ruci, na gospodarev mig pritiska dugme sa brojem 11, duž čijeg oboda stoji ispisano “Naprijed Crna Goro.”

Ćute. Kroz improvizovana drvena vratanca, dok je lift još u pokretu, da Milo ne čeka, ulazi Miško Vuković, bos, u bade mantilu crvene boje zlatastog obruba, sa tacnom i blokčetom: ”Šefe, da li ste za piće?” Milo ne odgovara. Zamislio se, priviđa mu se Draža i glasački listići u vidu novčanica od pet stotina eura. Liftkelner nestaje. Kroz drugi otvor, lift je i dalje u pokretu, uskače Srđan Kusovac, sa roze laptopom, tastature sačinjene od slova „m”, “i”,”l” i “o”, u rukama. Pita: ”Šefe, da šibnemo neku masnu laž? Nijesmo od juče”. Milo ćuti. Nervozan je. Liftnovinar nestaje.

Stigli su. Jedanaesti sprat. Ogromna dvorana prepuna ljudi koji čekaju. Vrvi od svijeta. Nesnosna je vrućina, sanjač se još više znoji. Pakleno. Tjelesnu tečnost čisti maramicom crvene boje iz koje proviruje zlatni orao i srče gospodarev znoj. Neko, sa leđa, nježno hvata šefa za ruku, odvlači ga i počinje da sprovodi kroz masu. Djevojka, manekenske građe i hoda, kao da lebdi, odvlači vođu prema ogromnim, blindiranim vratima na kraju hodnika. Milo ne progovara, izgubio je glas. Dok prolazi pored njih, ljudi se okreću i omamljeni njegovom pojavom ljube mu pozadinu: na lijevom dijelu istetovirano je „za Crnogorce“, na desnom - „za Srbe“. Tako i čine.

Pred vratima. Ispred gospodara se, utom, pojavljuje čovjek sa svežnjem ključeva, mladićem, vjerovatno sinom, uz sebe i magarcem na povodcu. Kaže: “Sada ću vam otvoriti, gorostasu crnogorski”. Gorostas ćuti. Gospodar je pomilovao ključara po podbratku i zakoračio u prostoriju čija vrata je, u međuvremenu, ovaj, neko reče - gradonačelnik, otvorio.

Sa obje strane veličanstvene odaje, tik uz vrata, dva čuvara. Lijevo, Filip Vujanović: u desnoj ruci britka sablja optočena najboljim trepčanskim srebrom, srpska narodna nošnja u kombinaciji sa crnogorskom kapom, brojanica oko vrata i na grudima bedž sa likom mitropolita Amfilohija Radovića. Desno, ispravljen kao slavska svijeća, sa dvoglavim orlom na jednom i jednoglavim Raškom Konjevićem na drugom ramenu, stoji Ranko Krivokapić: grahovački niklovani ljevor sa pozlaćenim prigušivačem u desnoj ruci, vučedolski barjak u lijevoj, crnogorska nacionalna odjeća i na kapi amblem sa likom Miraša Dedeića.

Atmosfera je jeziva, totalni tajac. Soba je puna duvanskog dima. Strah je pojeo pređašnji gospodarov znoj pri pogledu na središnji dio prostorije gdje, za ogromnim radnim stolom na kojem se nalazi i pištolj, sjedi On. Uz zidove su postrojeni do zuba naoružani policajci na čijim epoletama i duž čijih crvenih pendreka stoji utisnuto “Naprijed Crna Goro”. Ostali su već stigli: lijevo do Njega je “Prvi brat” koji broji pare nagomilane na ćošku stola. Pored njega je tamnoputi bradonja sa tompusom u ustima. Na trosjedu, u ćošku prostorije, jedan do drugoga: Duško Marković, Svetozar Marović i Duško Knežević. Marović upadljivo ćuti. Preko puta njih druga trojka: Naser Keljmendi, Safet Kalić i Darko Šarić. Između dva kauča stalak sa staklenom zdjelom na kojoj je ugravirano “Naprijed Crna Goro” i bijelim praškom u njoj. Za visećim, poker stolom, dame: Milica Pejanović-Đurišić, Radmila Vojvodić, Ana Kolarević, Dušanka Pešić-Jeknić. Šef posluge, Igor Lukšić, služi hranu i piće. Pomažu mu konobari, ministri. Svi narečeni, sem čovjeka za stolom, nose iste majice sa Đukanovićevim likom.

Muk. Milo prilazi. Dok gosti tresu od njega, on drhti od čovjeka za stolom. Domaćin ustaje, iz fioke vadi mapu Crne Gore, stavlja je na sto, udari pesnicom po njoj, pa drekne: “Nemoj da se igraš, mali. ’Oću da mi ovo“, jagodicom kažiprsta brzo prelazi preko granica Montenegra, “sjutra bude završeno. Jesi li me čuo?! Neću da razmišljam! Čuješ li me!?“

Mila znoj ponovo počinje da obliva. Vraćaju mu se riječi Draže Mihajlovića koji sada, kako to u snu biva, prestaje da bude Draža, poprima lik italijsankog sudije Šelzija i viče: “Platićeš svaki grijeh, Đukanoviću. Svi u toj prostoriji završiće iza rešetaka. Kad – tad!“ Šelzi se, dalje, pretvara u Miodraga Lekića: ”Izađi na debatu ako imaš hrabrosti! Izađi!“ Milo se, izbezumljen, prestravljen i iznenađen predlogom, najednom pretvara u pticu kukavicu, koja odgovara: ”Neću, neću, neću. Neću na debatu!” Ptica, onda, postaje zec, a zec se transformiše u jedva vidljivog miša koji bježeći u rupu dobacuje: ”Samo ne debata. Ne, ne, ne.”

Hvata ga mučnina. Počinje da se tetura. Guši se. Javljaju mu se fleševi: deportovani Muslimani, Slobodan Pejović, poginuli Dubrovčani, nerasvijetljena ubistva; italijanski mafijaši, gliseri, Prudentino i ostale prekomorske kolege; Duško Jovanović i Slavoljub Šćekić cere mu se u lice, Ivo Pukanić mu maše rukama pred nosem; Slobodan Milošević i Mira Marković ga, roditeljski i nježno, ljuljaju u kolijevci; Đovani Falkone i Paolo Borselino ga jure, sa maskama Ranke Čarapić i Vesne Medenice na glavama. Postaje neizdrživo. Sav u goloj vodi udara se u glavu i stojeći na sred spavaće sobe, već uveliko budan, urla: “Čujem Branooooooooo!“

Probudi se Crna Goro!

( Marko Milačić )