Interesuje me samo istina

Reagovanje na tekstove ‘’Ni povod ni sadržina’’, ‘’Uzalud izmišljaju’’ i ‘’Dokažite tvrdnje’’ objavljene u ‘’Vijestima’’ 6, 7. i 8. oktobra 2012.

Iako sam se više puta javno deklarisao kao apstinent na predstojećim izborima, mimo svoje volje uvučen sam u polemiku koja se, usred predizborne kampanje, odvija na relaciji: potpredsjednik Vlade Duško Marković - jedan od vlasnika koncerna “Vijesti” Miodrag Perović.

Bez namjere da se stavljam na bilo koju od strana, u interesu istine želim se osvrnuti na dio u kome sam pomenut u kontekstu događaja iz vremena NATO intervencije 1999. godine u Crnoj Gori.

Uvaženi gospodin Marković, sa kojim imam dobru profesionalnu komunikaciju, iako u prvom reagovanju naglašava da me “iz korektnosti” neće pominjati, čini mi medvjeđu uslugu netačno interpretirajući događaj, iako je javnost o mom bijegu od Miloševićeve vojne policije, nekoliko puta informisana. Uz sve ostalo, mnogo puta sam se potrudio da razjasnim detalje bijega, kako ne bih dozvolio bilo kome da time manipuliše.

A istina je sljedeća: zbog mojih komentara na radiju “Free Montenegro”, odbijanja da se povinujem zahtjevima “VJ”’ i prilagodim uređivačku politiku uslovima ratnog stanja i tajnog snimanja TV kamerom topova “VJ” na brdu Gorica, optužen sam za “izdaju zemlje”. Protiv mene je podignuta optužnica, raspisana potjernica i organizovana potjera širokih razmjera.

Jedne večeri, početkom maja 1999, dok je potjera trajala, pozvao me u svoj kabinet pomoćnik ministra za državnu bezbjednost Duško Marković i saopštio mi sljedeće: “Danas su kod nas dolazili vojni bezbjednjaci i tražili da uhapsimo tebe, Novaka Kilibardu i Miodraga Perovića. Mi smo im rekli da ćemo Kilibardu, kao potrpredsjednika Vlade sačuvati od hapšenja. Ali, zbog tebe i Miška ne želimo da počinjemo građanski rat u Crnoj Gori. Pitao sam Mila šta da radimo i on mi je rekao da je najbolje da vas dvojicu prebacimo u Dubrovnik na nekoliko dana, dok ovo prođe. Automobil je spreman, pa ako želiš, možeš ujutru zajedno sa Miškom napustiti zemlju”.

Uplašen zbog svega što se dešava meni i mojoj familiji, iznenađen zbog ponude gospodina Markovića, rekao sam da ću do jutra razmisliti. Ljubazno smo se pozdravili, uz njegovu napomenu da “želi da nam pomogne iako se politički razlikujemo”.

Narednog jutra, eskivirao sam telefonski poziv Markovićevog vozača. Ipak je činjenica da imam dvoje male djece, kao i želja da ostanem uz svoj narod i familiju, bila jača od Markovićeve ponude da spasim svoju glavu u susjednoj Hrvatskoj.

Tog istog dana, organizovana je nova potjera. Ovoga puta, u prostorijama radija “Free Montenegro”, čiji sam osnivač i prvi glavni urednik, tražili su me udruženi: vojna i crnogorska policija! Iste večeri, vojna policija pretresla je moj stan, prolazeći sa dugim cijevima pored djece od 4 i 3 godine. Pritisak se pojačavao. Naređenje je bilo, saznao sam, da me moraju uhapsiti u roku od 24 časa!

Narednog dana, odlučio sam da samostalno napustim Crnu Goru, kako bih svoju porodicu poštedio neprijatnosti. Uzeo sam italijansku vizu, spremio se za put i otišao kod majke da se pozdravim. Te večeri, doživio sam pravu golgotu: u hajku na mene uključilo se 40 vojnih policajaca koji su opkolili zgradu “Spona” na Starom aerodromu, jer im je neko zasigurno dojavio da se tu nalazim. Izmakao sam im na način koji će ostati moja tajna.

Poslije neprospavane noći, ogorčen zbog nereagovanja crnogorske policije, pozvao sam kabinet Duška Markovića i pitao da li još važi njegova ponuda. Saopštio mi je da je Miodrag Perović dva dana ranije napustio Crnu Goru, te da će i meni pomoći na isti način: automobilom A8 sa zatamnjenim staklima, za koji sa Vojskom imaju dogovor da se ne smije zaustavljati, izvešće me iz Crne Gore i predati hrvatskim kolegama. Pristao sam, jer nijesam imao izbora.

Gospodin Duško Marković u polemici sa Miodragom Perovićem, ili je zaboravio, ili previdio: u automobilu kojim sam napustio Crnu Goru, nije bilo profesora Perovića, sa kojim u tom vremenu nijesam imao nikakav kontakt. Pretpostavljam da je i on, baš kao i ja, sjedio na prednjem sjedištu automobila, a ne u gepeku, kako su mu to više puta spočitavali predstavnici i pristalice vlasti. Možda manje važno, ali inicijali Markovićevog vozača nijesu bili D.G. kako on navodi u reagovanju, već je prezime čovjeka koji me je vozio tog 11. maja, a Perovića dva dana ranije, počinjalo sa R. Uzgred, ako gospodin Marković sugeriše da se profesor Perović “baškario po evropskim metropolama”, po analogiji bi se moglo zaključiti da sam se i ja “baškario” u Rimu. Ne, gospodine Markoviću. Tih 52 dana koje sam proveo u glavnom gradu Italije ne bih poželio ni najvećem neprijatelju.

O svemu navedenom pripremam roman koji bi trebalo da se pojavi do kraja godine. Za mnoge istorijski važne događaje sa ovih prostora, obično su potrebne decenije, nekada i pola vijeka da bi bile rasvijetljene. O detaljima golgote koju sam preživio te 1999. godine, saznaće se, eto, 13 ili 14 godina kasnije. A odgovornost za nedjelo kakvo je tada učinjeno meni, nikada neće zastarjeti. Nadam se, ni za udio crnogorske vlasti u svemu što mi se tada dešavalo.

( Nebojša Redžić )