Pođoh bez kola u grad

Ponekad pomislim da je Podgorica okrugla dok po nekoliko puta prođe isti automobil prvo Bokeškom pa zatim Njegoševom ulicom.

Dešava se da ekipa u kolima pušta jednu pjesmu, i to glasno naravno. Idu tako ukrug, tražeći parking, istovremeno se reklamirajući nekome zbog nečega.

Vjerovatno to ne bi radili da nema efekta. Oni gledaju u narod što sjedi ispred kafića. Čak i vozač gleda u ljude, dok napamet zna kad treba da smota volan i skrene.

Sve mu je poznato u milimetar dok čeka da se neko isparkira, pa da se oni uparkiraju i izađu pobjedonosno iz kola parkiranih u centru velegrada.

Uvijek u Podgorici ima mjesta za parkiranje, ali njih poznaju malobrojni. Ta mjesta su obavezno neosvijetljena i obično se nalaze u strogom centru između neke stare zgrade, i „one nove“ što je napravljena na pokojnom parku.

Takođe, uvijek postoji mogućnost da slobodno mjesto nije baš „slobodno“ u potpunosti, već da vreba otvoreni šaht i velika lokva.

Potrebna je ogromna spretnost da bi se po mraku parkirali tačno između otvorenog šahta i visokog ivičnjaka (farovi često ne pomažu).

O šahtovima, lokvama i rupama morate unaprijed da posjedujete znanje, a naravno da upozorenje niko nije postavio. Jedino upozorenje na koje možete naići je „Zvaću pauka!“.

Strah od Pauk službe je proporcionalan kazni za nepropisno parkiranje. Policija rečenicu „Digao mi pauk auto“ tumači kao „uslugu odnošenja nepropisno parkiranog automobila na bezbjedno mjesto“.

Dakle, vi ste na dobitku dok potpisujete papir i priznajete da ste krivi jer vam je učinjena usluga! Wild beauty made in Montenegro!

Često se prekorači dozvoljena doza alkohola u krvi. Lako se preskoči granica od 0,5 promila (dvije rakije i jedno pivo ili tri mala piva i jedna rakija).

Nakon fajronta, treba se prebaciti do kuće kolima pored toliko policijskih patrola. Tad kreće snalaženje, traženje alternativnih puteva i zaobilaženje bulevara.

Razmišljao sam o kreiranju grupe na Fejsbuku gdje bi ljudi uveče pisali obavještenja „đe vreba murija“. Odustao sam odmah. Siguran sam da ima mnogo ljudi koji bi slali lažne uzbune iz svojih fotelja i smijali se pri pomisli da nekome još više komplikuju veče.

Ponekad ne pomaže vožnja sporednim ulicama čak ni suvozač kojeg šaljete da iza svakog ugla baci pogled ima li ih.

Kad vidite plava kola i crvenu palicu što blješti, gotovo je. Ne pomaže ni da na brzinu skrcate i progutate tabletu za gastritis, probali su neki već i ništa. Ipak ih je čekala Betonjerka.

Osobe koje zaustavlja policija obično se dijele na Mirne i Bukače. Pomireni sa sudbinom, Mirni izlaze iz kola, čak priznaju da nema potrebe ni da duvaju u aparat za provjeru alkohola u krvi. Odvedu ga i pošteno odleži svojih šest sati.

Bukači se dijele na dvije grupe. Obje grupe srčano otvaraju vrata uz najgoru rečenicu svih vremena „Znaš ti ko sam ja?!“ (opet Wild beauty made only in Montenegro).

Prva grupa bukača govori to argumentovano vjerovatno jer vladaju čarima našeg nepotizma. Druga grupa govori „Znaš ti ko sam ja?!“ potpuno bez osnova, ali ipak ne blefiraju do kraja.

Postoji kod jednog broja ljudi neosnovana umišljenost o važnosti svoje ličnosti. To je neizlječivo. Čak uspijevaju da ubijede sebe da im niko ništa ne može, ni policija ni bog.

Oni su nuspojava našeg doba. Naravno da su policajci alergični kako na važne likove, tako i na umišljene face.

Obje grupe bi vjerovatno izvukli iz kola na sasvim prefinjen način kako to radi Vini Džons u filmovima Gaj Ričija, ali ne smiju od silnih nevladinih organizacija koje se bave zaštitom pijanih ljudskih prava.

Desi se i da propuste nekoga, da prođeš i odahneš. Osjetiš se kao pobjednik kad ti vide zadnju tablicu. Loša je to pobjeda.

Ne zaustavljaju policajci iz razloga jer su ljubomorni na provod u Podgorici, istina je da smanjuju srljanje i pokušavaju da stanu na kraj velikom broju mladih lica u čituljama.

Pitanje je čemu traženje parkinga, toliko trošenje goriva i vožnja ukrug ako sa kraja na kraj grada možete ići taksijem za dva i po eura.

Podgorica većim dijelom izgleda kao ravna ploča, tako da možete i pješke ići kući ako niste od onih što se pravdaju izjavom: „Kako ću pješke u sako?“.

Dok vas odvode u Betonjerku, imate pravo na jedan poziv, baš kao na filmu. Većina to ne iskoristi, pa policajac sam upiše.

„Isti nije obavijestio nikoga“, ipod vašeg imena i broja koji svjedoči o promilima alokohola u krvi. Kažu da je odlazak u Betonjerku ponekad dobra stvar i da se svake noći održava takmičenje ko će prvi preko veze vratiti nazad oduzetu vozačku dozvolu.

Ulozi su veliki. Desi se, takođe, da bude toliko poznatih likova iz grada da je ponekad tamo bolji provod nego u centru! Da li u tom slučaju Podgorica ima izgled ploče ili je ipak okrugla? Gle ne lezi vraže!

( Đuro Radosavović )