Ribe umiru zijevajući

Nedavni slučaj ljekara-aktivista Demokratske partije socijalista koji besplatno mjere pritisak građanima u tržnom centru i nije toliko besmislen (i bizaran) koliko se čini na prvi pogled. Ako zanemarimo neprijatnost koju izaziva ovaj predizborni performans, možemo primijetiti kako se zapravo radi o sublimatu svega onog što je naopako u ovoj zemlji. Nije, naravno, dovoljno analizirati samu pojavu, već je valja posmatrati u odnosu na to kako su je primili oni koje su toga dana njome uslužili.

Naime, nekoliko građana je kazalo kako je ovo pravi potez, jer je tako lakše doći do ljekarske usluge nego u redovnim uslovima. “Redovni uslovi” su, da ne bude zabune, svakodnevni život. I to vam je to, država koja djelotvorno uslužuje svoje građane isključivo u vanrednim okolnostima, i te usluge prodaje u eksplicitno partijskoj ambalaži, a sve to nudeći u tržnom centru koji ukazuje na jasnu ekonomsku računicu: usluga za podršku. Međutim, postoji još jedan značenjski nivo na kom ovaj slučaj ima smisla: fokusiranje na posljedice, a zanemarivanje njihovog uzroka.

DPS je jedan od mnogih avatara pogubne ideologije koja je opustošila svijet – ideologije neoliberalizma

DPS nije samo politička partija. Ne, DPS je jedan od mnogih avatara pogubne ideologije koja je opustošila svijet – ideologije neoliberalizma. Posvetio sam nekoliko tekstova kontradiktornostima ovog socio-ekonomskog sistema, ali ovdje je bitno zapamtiti jedno: da se radi o mehanizmu koji stvara uslove izuzetno malom broju ljudi da se obogate na uštrb većine, dakle – na štetu države.

Da, one države za čije se čuvare izdaje DPS. Dakle, eto još jedne protivrječnosti: oni koji su, navodno, donijeli nezavisnost Crnoj Gori ne samo da se uopšte ne trude u savlađivanju onoga što razara samo tkivo države, već to s gotovo religioznim zanosom pomažu.

Ekonomsko tkivo države razoreno je katastrofalnom – gotovo vulgarnom – privatizacijom; društveno tkivo, kao nerazdvojivo od ekonomskog, pocijepano je jazom između onih koji žive i onih koji pokušavaju da prežive, bez ikakve vidljive sigurnosti i stabilnosti u godinama koje slijede; kulturno tkivo je uveliko atrofiralo; i sve što je ostalo jeste političko, tkivo na kome su metastazirala identitetska pitanja kao najdjelotvornija manifestacija “zavadi pa vladaj” politike.

U takvoj konstelaciji, dobijate sistem koji će vam gotovo cinično izmjeriti pritisak jer je poremećen upravo djelovanjem tog sistema.

Milo Voldemor

Vladajuća partija je time svela na izborni performans ono što bi trebalo da radi između izbora – da vlada kojom upravlja pruža usluge građanima – i stoga je neminovno promišljanje te njene potrebe da se kreativno izrazi. Jer čini se da glavni izvor moći i dugovječnosti ove vlasti počiva u simboličkom prostoru. Da se razumijemo, niko ne umanjuje pogubnost njenih javnih politika, ali može li se čak i pomisliti da je državna uprava toliko efikasna pa stoga predstavlja uporište moći bezmalo već četvrt vijeka? Ne, uporište ove vlasti leži u njenom najmoćnijem čovjeku koji se pozicionirao kao čvorište javnog diskursa.

Čovjek koji godinama govori o “vječnoj Crnoj Gori”, sad odjednom tvrdi da ona baš i nije vječna

Čak i kad se o njemu ne govori, na njega se misli. Kao takav, uspio je da za sebe veže sve ono što je osiromašenim i obezglavljenim ljudima neophodno kao vid simboličke hrane – nacionalnu pripadnost, očuvanje nezavisnosti, odbranu od (fantomskih) stranih plaćenika i domaćih izdajnika… Jednostavno, postao je glavni označitelj za ono što zovemo “nezavisnom Crnom Gorom”, i time uspio da najveći dio stanovništva natjera da vjeruje kako je napad na označitelja ujedno i napad na označeno. Tako je politiku izveo iz prostora realnog i uveo je na teren simboličkog ratovanja: kad god se antirežimske snage usredsrijede na neki realni problem, pojavi se on, skrene pogled na sebe i njegovi kritičari dobiju dimenziju prijetnje državi Crnoj Gori. Opozicija je lako bila usisana u njegovu igru, fokusirajući se na njega kao reprezentaciju sistema, a ne na sam temeljno eksploatatorski i korumpirani sistem.

Tako je šef DPS-a postao Voldemor – onaj čija moć raste i prisutnost postaje sveprožimajuća svakim novim pominjanjem njegovog imena. A onda je krenula nešto drugačija kampanja, kampanja u kojoj predmet rasprave nije bio on, već niz problema koje je njegov sistem proizveo. Međutim, daleko je zanimljivije to što je najednom šef počeo da vodi kampanju – sâm, pojavljujući se na gotovo svim promotivnim skupovima, na kojima je dostigao nove domete političke vulgarnosti.

Svjestan da će se surova socio-ekonomska stvarnost, koju nastoji zamaskirati i prikriti pričama o nezavisnosti, identitetu, vraćanju nacionalnog distojanstva i evropskim integracijama, ogoliti onog trenutka kad se njegovi protivnici fokusiraju na realne (socio-ekonomske) probleme, on je odlučio da ode korak dalje – da sebe (pa tako i svoju partiju) u potpunosti fetišizuje.

Sebe je postavio kao označitelja totaliteta, kao jemstvo nezavisnosti Crne Gore i njenog napretka – jer ako on ode, Crna Gora više neće biti nezavisna. Čekajte malo. Čovjek koji godinama govori o “vječnoj Crnoj Gori”, sad odjednom tvrdi da ona baš i nije vječna, da za tu vječnost postoji uslov – ponovo njega izabrati? Čujemo da je on donio i nezavisnost… Ne, nezavisnost su donijeli građani Crne Gore, a on je samo profitirao na njoj – politički, finansijski i istorijski.

Kad paranoja proradi

Štaviše, u očima javnosti njegova partija je postala svemoćna. Često se govori o “DPS mašineriji” – koja punom parom radi u vrijeme izborne kampanje. Međutim, ako ste pažljivo pratili izborne cirkuse proteklih godina, shvatićete da je i opozicija imala ozbiljnu ulogu u stvaranju fame oko te partijske “mašinerije”.

Iako sam svjestan da “DPS mašinerija” postoji, argument koji izlažem u ovom tekstu krajnje je radikalan: naime, tvrdim da moć te mašinerije ne počiva na realnoj efikasnosti koliko na vjerovanju javnosti u njenu snagu

Recimo, opozicija je prije par godina izjavila kako DPS raspolaže “zbirkom podataka” koja sadrži “informacije o finansijskom stanju pojedinaca i njihovih porodica, o njihovimkreditnom zaduženju, pregled porodičnih dugovanja po osnovu računa za električnu energiju, dugovanja režijskih troškova i poreskih dugovanja, kao i procjenu mogućnosti tih lica da servisiraju ta dugovanja”, ali i “detaljne informacije o zdravstvenom stanju predmetnog lica i članova njegove porodice, sa posebnim akcentom na one zdravstvene probleme koji potencijalno mogu usloviti ili već iziskuju vanredne finansijske troškove”. Zamislite kako paranoja proradi u već paranoičnom narodu kada čuje nešto ovako, pa još od opozicije. I zašto bi onda neko rizikovao da glasa protiv onih koji ne samo da znaju sve o njemu, već mogu i da upravljaju njegovim životom?

Iako sam svjestan da “DPS mašinerija” postoji, argument koji izlažem u ovom tekstu krajnje je radikalan: naime, tvrdim da moć te mašinerije ne počiva na realnoj efikasnosti koliko na vjerovanju javnosti u njenu snagu. Ovdje valja potegnuti teoriju Mišela Fukoa koji je, istražujući genealogiju oblika nadzora i kazne, razvio ideju o arhitektonskoj formi savršenog zatvora, poznatog kao panoptikon, kao modela na kome počiva savremeno društvo. (Panoptikon je razvio britanski filozof Džeremi Bentam krajem osamnaestog vijeka, a trebalo je da posluži kao model za savršeno racionalan i efikasan zatvor.)

Arhitektura panoptikona je krajnje jednostavna: centralnu kulu-motrilju okružuje kružna galerija ćelija. Ćelije su raspoređene tako da su u svakom trenutku vidljive iz kule, tako da je dovoljan samo jedan čuvar da nadzire na stotine ćelija. Ipak, zatvor posjeduje još jedan interesantan elemenat: kula je napravljena tako da zatvorenici ne mogu da vide čuvara, tako da nikada ne mogu znati da li ih čuvar posmatra (ili da li se uopšte nalazi u kuli).

Stoga, realnog nadzora i ne mora biti, već je dovoljno samo vjerovanje da nadzor postoji da bi zatvorenici razvili psihologiju samodisciplinovanja kao posljedicu straha od neprekidnog posmatranja. Na taj način, panoptički nadzor postaje toliko djelotvoran da pojedinci sami počinju da sankcionišu i kontrolišu sopstveno ponašanje bez ikakvih opomena ili disciplinskih mera. Prevedeno na situaciju u Crnoj Gori, tako se stvara “disciplinovani birač”.

Nije bitno da li “DPS mašinerija” radi sve dok ljudi vjeruju da radi. Nije bitno koliko je ona moćna sve dok ljudi vjeruju u njenu svemoć. Kao što je u prvom slučaju rješenje bilo uklanjanje “nezamjenljivog” iz simboličkog prostora, tako je u drugom rješenje da birač prestane da veruje u to da neko može znati koga je zaokružio na izborima.

Neko će drugi to...

Međutim, ovdje nije riječ samo o onima koji glasaju, nego i o onima koji ne glasaju. Prisjetimo se slučaja koji se odigrao u Sjedinjenim Državama prije izvjesnog vremena: oko sedamdeset stanara apartmanskog kompleksa u Njujorku gledalo je kako čovjek brutalno tuče i polako ubija ženu u njihovom dvorištu, i niko od njih nije zvao policiju. Kako je istraga utvrdila, među svjedocima je preovlađivao izgovor da su mislili kako je neko drugi već pozvao pomoć ili da će to uraditi.

Sada zamislite hipotetičku situaciju u kojoj se prebijanje one žene odigralo u dvorištu nečije kuće i da je svjedok znao da je samo on vidi zločin

Ovo pak ne treba odbaciti kao moralni kukavičluk ili sebičnu ravnodušnost: ovo je trenutak u kome simboličko – vjera u čestiti poredak, u misao da je neko već pozvao pomoć – oblikuje realno. Pretpostavka da je neko drugi pozvao policiju, i neaktivnost kao njena posljedica, uticala je na opipljivu stvarnost, na fizičku realnost: čvrsta vjera u društvenu savjest – “jer niko nije toliko lud da još nije pozvao policiju” – dovela je do najgoreg mogućeg ishoda. Tako smo dospeli u onu hegelijansku situaciju u kojoj čista spekulacija kreira pozitiv.

Zašto je ovaj slučaj bitan? Hajde da ga rekonstruišemo u crnogorskom kontekstu: ogroman broj birača gleda kako grupa ljudi pustoši njihovu zemlju, ali svako od njih pretpostavlja da će neko drugi reagovati i to spriječiti. Da stvar još bliže odredimo: lično poznajem veliki broj ljudi koji rade u državnoj upravi, prosvjeti, zdravstvu i ostalim službama koji su pod direktnom kontrolom vlasti. Iako ne podržavaju politiku vladajuće koalicije, oni rezonuju ovako: “Čuj, ja sam samo jedan glas, ništa ne mogu da promijenim. Osim možda da izgubim posao. Na to što ja neću glasati protiv vlasti, biće neko ko će to uraditi”. Međutim, jedan od njih je rekao ključnu stvar: “Vidi, da je odluka na meni, na mom glasu, odmah bih glasao protiv njih”.

Sada zamislite hipotetičku situaciju u kojoj se prebijanje one žene odigralo u dvorištu nečije kuće i da je svjedok znao da je samo on vidi zločin. Naravno da bi odmah zvao policiju, jer njegova vjera u ispravni postupak ne bi podrazumijevala drugi djelatni subjekat.

Pokazati im srednjak

Nažalost, autonomnih djelatnih subjekata u Crnoj Gori gotovo i da nema: smatramo da sve što se dešava oko nas nije naša briga, da nas se ne tiče i da ne možemo ništa promijeniti po tom pitanju. Ako bacite pogled na istoriju, shvatićete da se vlast nije promijenila od 1945. godine. Ista pjesma, novi remiks. A onda se zapitajte koliko je generacija odraslo i nestalo stalno iznova i iznova uveravajući sebe da se njihov glas ne računa, da je uzalud.

Ako ništa drugo, izađite na izbore i makar ih otpozdravite istim prstom

Gotovo sedamdeset godina ponavlja nam se replika iz poznatog crtaća: “Ti si samo sitna riba u ovom moru plavom.” Visok pritisak, preporučeno mirovanje i zijevanje u prazno.

Moram priznati da je meni mnogo bliža ideja bojkota, upravo zbog toga što je čitav sistem temeljno korumpiran i što je vjera u svemoćnost DPS-a i te kako prisutna. Ali sad, kad je sve više naznaka da su se i apstinenti pokrenuli, bojkot nema mnogo smisla. Ili svi, ili niko. U tom slučaju, rješenje je upravo u izlasku na izbore. Sjećate li se kada u filmu Mister Bin glavni lik utripuje da je pokazivanje srednjaka način na koji se Amerikanci pozdravljaju, pa počne tako da pozdravlja ljude oko sebe?

Naravno, sugrađani mu odgovore istom mjerom, pa on misleći da ga otpozdravljaju nastavi to da radi sa nesmanjenim žarom. Ono što se desilo u Crnoj Gori izokrenuta je postavka: onaj koji već četvrt vijeka, nakon svake nove izborne pobjede, pokazuje isti srednjak građanima i te kako je svjestan značenja te gestikulacije. Problem je u tome što su u ovom scenariju građani Crne Gore poput Mister Bina: nekako su pomislili da je srednjak koji gledaju već par decenija zaista vid pozdravljanja.

Ako ništa drugo, izađite na izbore i makar ih otpozdravite istim prstom. Ili, u slučaju da vas je strah, barem se njime počešite po glavi.

( Bojan Baća )