"Opasna", dakle obavezna lektira: Politika poslušnosti
Da li ima slobodnog društva ako ovo remek-djelo ne spada ne u opasne, već u obavezne knjige? A da tako nije pokazuje izbor šire literature na našim društvenim fakultetima
Etjen de la Boetije (1530-1563) je svoju čuvenu knjigu Politika poslušnosti ili Rasprava o dobrovoljnom ropstvu napisao 1550. godine. Pobuna seljaka u Gaskonji bila je dovoljan povod da napiše besmrtno djelo o najznačajnijem ljudskom fenomenu - slobodi.
Napisao ga je sa nepunih dvadeset godina, i time se svrstao u plejadu mladih genija. O. Vajninger je svoje najznačajnije djelo napisao sa 22 godine, a malo potom se upucao ne mogavši da podnese svoju genijalnost. Rembo je sve svoje značajno napisao do 19. godine, a Pierre Claster Boetijea naziva „Remboom misli“.
U vrijeme kada je Boetije pisao svoju raspravu Makijaveli je pisao Vladaoca. Za razliku od njega Boetije se bavio đavolskim udesom „koji je odrodio čovjeka od prirodnog stanja, da on, jedini stvor istinski rođen da bude slobodan ne pamti svoje prvobitno stanje i ne čezne da ga ponovo zadobije.“
Sloboda je prirodno stanje i obaveza je čovjeka da „povrati svoje prirodno pravo, da sebe od zaprežne životinje uzdigne u čoveka“ (Boetije).
Makijaveli savjetuje vladare kako da pomoću lukavstva, demagogije, hrabrosti, vlada, a Boetije uči potčinjene kako da od takvih vladara povrate davno izgubljenu slobodu. I to ne nasiljem. Savjetuje „odlučite se da ne služite i već ste slobodni“
Makijaveli savjetuje vladare kako da pomoću lukavstva, demagogije, hrabrosti, vlada, a Boetije uči potčinjene kako da od takvih vladara povrate davno izgubljenu slobodu. I to ne nasiljem. Savjetuje „odlučite se da ne služite i već ste slobodni“.
Ljudsko biće ne zaslužuje epitet čovjeka ako nije slobodno. Neslobodno biće je izvan, ili ispod pojma čovjeka. „To biće je teško imenovati, lišeno je svoje prirode. Izgubivši slobodu, čovjek gubi svoju ljudskost. Biti čovjek znači biti slobodan, čovjek je biće slobode“ (Pierre Clasters, Sloboda, nesreća i bezimeno).
U demokratskoj Atini Sokrat je kvario omladinu kao starac i dobrovoljno izabrao kukutu umjesto izgnanstva. Boetije je širio zarazu slobode kao mladić, ali mračni srednji vijek ga nije natjerao da ispija srednjovjekovne koktele.
Nepravedno je ova knjiga zapostavljana kao jedan od izvora bogate anarhističke literature. To je ubjedljivo pokazao Pierre Clasters u svom eseju Sloboda, nesreća i bezimeno.
U svojoj čuvenoj Samospoznaji Nikola Berđajev radikalizuje stav o slobodi, i na najboljem Boetijevom tragu piše čuvene riječi: „Nazivaju me filozofom slobode. Nekakav crnostotinaški jerarh je rekao za mene da sam zatočenik slobode.
I ja sam, odista, najviše od svega, zavolio slobodu. Nastao sam od slobode, ona je moj roditelj. Sloboda za mene prestavlja prvobitno postojanje.
Svojevrsnost mog filozofskog tipa se prevashodno sastoji u tome što sam u osnovu filosofije stavio ne postojanje, već slobodu. U tako radikalnoj formi, čini se, to nije uradio nijedan filosof. U slobodi je skrivena tajna svijeta.“
Boetijeva knjiga Politika poslušnosti ili Rasprava o dobrovoljnom ropstvu izdata je u Novom Sadu u biblioteci „Opasne knjige“ 1998. godine.
Da li ima slobodnog društva ako ovo remek-djelo ne spada ne u opasne, već u obavezne knjige? A da tako nije pokazuje izbor šire literature na našim društvenim fakultetima. Na svim se preporučuje Makijavelijev Vladalac, a Rasprava ni na jednom.
( Ranko Vuković )