Od beznađa do očaja ili do promjena

Mediji ovih dana prosto bombarduju građane informacijama oko najavljenog prekida snabdijevanja električnom energijom KAP-a od strane EPCG. Što bi rekli “'po naški”': udaviše. I sve jedna te ista priča, mjesecima, godinama: gubici, nema novca, mora se smanjiti isporuka struje, čeka se novi investitor... Što je najgore, sve jedni isti ljudi daju izjave, većina od njih i te kako odgovornih za nastalu situaciju. A još gore od najgoreg: ti ljudi, predstavnici Vlade, uopšte nisu glupi, što bi se dalo zaključiti na osnovu rezultata, tj. katastrofalne situacije u kojoj se nalazi KAP, a i čitavi metalski i energestki sektor. KAP je, tako, po ko zna koji put u teškoj, bezizlaznoj situaciji, ali naći će se neko rješenje, uvjeravaju nas iz Vlade.

Stiče se utisak da su se građani očito pomirili sa sudbinom: sve ovo što nam se dešava prihvataju kao normalno jer očito nisu ni vidjeli, a kamoli navikli na drugačije. Pitam se hoće li ikad Crna Gora postati srećna država i prevazići krizu. Ili će za vijek vjekova ostati mjesto: ''Đe kukanje i plač okrunjeno, đe vjenčana glupost sa tirjanstvom''. Zar je moguće da nam je to sudbina? Zar je moguće da smo se kolektivno predali i da ne možemo ništa da promijenimo da bi nam svima bilo bolje? A ako nam je dobro, zar je moguće da ćemo mirno, bez želje za promjenom, posmatrati one (većinu) koji nemaju kvalitetan život i koji se u nemaštini bore da prežive?

Svo naše dosadašnje iskustvo, još od raspada bivše Jugoslavije, svodi se na čuvene stihove Desanke Maksimović: ''Sreća je lepa samo dok se čeka, dok od sebe nagoveštaj da...'' Drugu sreću osim te, čekanja i nadanja, ovaj narod ne poznaje (makar jedna velika većina). Samo jednom da upoznaju i tu drugu, ostvarenu sreću, većina ljudi postala bi svjesna besmislene i nezdrave atmosfere u kojoj većina nas danas živi (i još gore, odrasta). A najbolji dokaz za to su pomenuta bombardovanja negativnim informacijama iz kojih je glavna poruka: problemi, problemi, problemi...

U takvim uslovima glas za promjene više nije stvar dobre volje, to je dužnost i obaveza svakog ko ima iole savjesti i časti. Ćutanje u situaciji kada je i bukvalno opstanak države doveden u pitanje usljed vrlo teške ekonomske situacije, izazvane ''ili velikim neznanjem ili korupcijom'' (ili i jednim i drugim) niti je umjesno, a nije odveć ni moralno. U strahu i nemaštini, stiče se utisak kao da je ovaj narod izgubio čast, a jedini način da je povrati je da se dese promjene u društvu, na svim nivoima, suštinske i sveobuhvatne. Zbog svega navedenog, siguran sam – nema sreće bez promjena.

A kad Crna Gora, konačno, jednog dana postane srećna država, o KAP-u, ako bude radio, tj. ako ga u međuvremenu ne bestragaju do kraja, čuće se jednom u tri mjeseca, kada budu objavljeni kvartalni rezultati poslovanja, i to pozitivni, za razliku od sada i svih ovih godina (koje su ''pojeli skakavci''). I nikada se više neće desiti da neko ko je odgovoran za propast i štetu neke kompanije daje izjave o toj kompaniji i savjete kako dalje. Umjesto medijske popularnosti snosiće odgovornost, za sve učinjeno, i neučinjeno. Nema sreće bez toga.

A u srećnoj Crnoj Gori radnici neće biti primorani da rade za 200-250 eura/mjesečno i da još budu optuženi od predstavnika Vlade da podrivaju dobre i poštene namjere ''ozbiljnog stranog investitora''. Ni jedna renomirana, ozbiljna kompanija na svijetu neće ponižavati radnike sa platama od kojih oni ne mogu da prežive. Umjesto toga, smanjiće broj radnika na nivo koji joj omogućava pozitivno poslovanje ili, ako to nije moguće ni tada, zatvoriti fabriku dok se uslovi na tržištu ne promijene, uz adekvatni socijalni program za radnike koji ostaju bez posla. U slučaju radnika željezare Toščelik Nikšić očito da kompanija trpi gubitke usljed nepovoljnog stanja na tržištu i umjesto zatvaranja fabrike ide se na ponižavanje radnika kako bi se odgovornost prebacila na njih, jer je realno očekivati da će se pobuniti. A glavna odgovornost je na Vladi što ni nakon tri neuspješne privatizacije ni u četvrtoj nije našla način (nije znala, očito) da zaštiti prava radnika, makar u tom domenu da oni koji ostanu da rade mogu da žive od svojih plata. I nakon svega, odustajanje Toščelika od KAP-a će se takođe, po svemu sudeći, pravdati od strane Vlade neposlušnošu i štrajkom nikšićkih željezaraca. Na taj način krivica se prebacuje na žrtvu sa onih koji su odgovorni i koji su doveli i KAP i željezaru u sadašnju situaciju.

I dok se Vlada bavi problemima, iz dana u dan, birajući između loših i manje loših rješenja (kako sami kažu), a najčešće ni jedno ni drugo, već aktivno iščekujući stranog investitora (bojim se da nam je i Đekna suđena), jedan ogroman ''okean'' mogućnosti i rješenja leži ispred još neotkriven, neiskorišćen. Naime, ''milion'' nekih šansi i mogućnosti odlazi u nepovrat, a da se bar dio njih iskoristi Crna Gora bi za svega nekoliko godina bila srećna zemlja. I zato, da ne bi bilo i tada, kao i sada: ''A nijesmo znali, nijesmo se nadali''... treba dati šansu ljudima koji i znaju i umiju i mogu. A preduslov svega su promjene.

( Goran Đukanović )