Portugalci našli svoj Eldorado u Angoli

Teški duvanski dim širi se verandom jednog od uglednih plažnih restorana u Luandi. Subota je popodne i četiri Portugalca odmaraju uz piće, uživaju u dobrom životu i druženju sa lokalnom elitom u nastajanju.

„Angolci imaju novac, a nama je on potreban“, rekao je za britanski „Obzerver“ 47-godišnji Žoze Luis Sousa, koji se preselio ovdje prije četiri godine i trenutno je suvlasnik jedne štamparije. „Oni kupuju stvari u Portugalu i u cijelom svijetu. Ljudima u Portugalu se ne dopada ova situacija, ali oni imaju novca, a mi nemamo“.

Sousa je jedan od desetina hiljada Portugalaca koji su posljednjih godina emigrirali u Angolu. Kapital, u međuvremenu, teče u suprotnom smjeru, jer angolski milioneri kupuju znatan broj oslabljenih portugalskih preduzeća. Poslije pet vjekova kolonijalizma i perioda kada je na hiljade Angolaca pobjeglo u Portugal, čini se da su se uloge sada promijenile. „Možda će Portugal jednog dana biti kolonija Angole“, sarkastičan je Sousa.

Ekonomsko stanje je jasno: Portugal proživljava najgoru recesiju od 1970-ih, sa nametnutim mjerama štednje, rekordnom stopom nezaposlenosti od 15 odsto i ekonomijom koja bi prema prognozama ove godine trebalo da se smanji za tri odsto. Problemi su toliko veliki da je jedan ministar ponudio provokativan savjet: „Ukoliko su ljudi nezaposleni, trebalo bi da napuste svoju zonu komfora i potraže posao van naših granica“.

To i čine u svojim bivšim kolonijama: Angoli, Brazilu i Mozambiku, zemljama koje proživljavaju ekonomski rast. Naftom bogata Angola uživala je od 2002. do 2008. stopu rasta od nekih 15 odsto i, premda je od tada izgubio na snazi, i dalje bilježi rast na kojem bi joj zavidjela eurozona. Ove godine očekuje se rast od osam do 10 odsto.

Angola je privlačna Portugalcima zbog poslovnih i kulturnih veza – i istog jezika, svakako – koje su postojale i prije nego što je stekla nezavisnost 1975. Poslije toga uslijedio je višegodišnji građanski rat, ali je decenija mira pojačala želju za saradnjom sa trećom najvećom ekonomijom podsaharske Afrike.

Broj Portugalaca koji žive u Angoli porastao je sa 21.000 iz 2003. na više od 100.000 prošle godine, glase zvanični podaci. Nekih 38 odsto stranih kompanija registrovanih u Angoli su portugalske, javljaju mediji, daleko isped kineskih firmi (18,8 odsto).

Luis Ribeiro otvorio je piceriju u Luandi prije dvije godine. U majici kratkih rukava sa zastavom i imenom svoje domovine, Ribeiro priča: „Posljednjih godina sve više Portugalaca dolazi ovdje, ne samo zbog loše finansijske situacije u Evropi nego i zato što je Angola jedna od najbrže rastućih ekonomija u svijetu“.

Portugalci se priključuju prilivu kineskih, brazilskih, i u manjem opsegu, britanskih investitora. „Uvijek smo bili jedna od najvećih zajednica, ali nas polako pretiču Kinezi“, rekao je 52-godišnji Ribeiro. „Kinezi su veoma sposoban narod i spremni su da rade teške poslove koje ne rade Portugalci i Angolci“.

Portugalci se priključuju prilivu kineskih, brazilskih, i u manjem opsegu, britanskih investitora

Portugalci iskorištavaju mogućnosti u građevinskoj industriji Angole, koja proživljava bum: horizont Luande predstavlja simfoniju kranova, novih solitera i nedovršene zgrade parlamenta koju radi portugalska kompanija „Teikseira duarte“. Oni, takođe, nalaze poslove u bankarskom i IT sektoru.

„Nije nikakvo ponižavanje doći ovdje“, dodao je Ribeiro. „Angolska vlada jedino prihvata ljude sa pristojnim biografijama koji traže odgovarajuće poslove. To su uglavnom visokoobrazovani ljudi. Jezik je i dalje važan. Komunikacija je veoma bitna ukoliko imate visoku funkciju i morate da komunicirate sa radnicima na dnevnoj bazi. A tu je i, naravno, kulturno nasljeđe. Za 500 godina ostavili smo svoj pečat na svemu, čak i na ukusu za vina, a neprijateljstvo prema nama davno je zaboravljeno“.

Pošto Evropa uskače iz jedne finansijske krize u drugu, afrički ekonomski „lavovi“ ponudili su podršku. Jedan 49-godišnji menadžer prodavnice, koji se predstavio britanskom nedjeljniku kao Mario, rekao je: „Portugal se ne nalazi u najboljoj ekonomskoj situaciji i ljudi imaju problema da prežive. Angola je poput Eldorada.“ Ali Eldorada sa prinošenjem žrtava. Troškovi života u Angoli jedni su od najviših u svijetu: hamburger može da košta do 30 funti, a ulaz u noćni klub do 60 funti. Tamo ima prelijepih plaža, ali Luanda ne nudi dobru kupovinu i super provod, kao što nudi većina evropskih prijestonica.

Sve dublji jaz između bogatih i siromašnih

S obzirom na nezaposlenost koja je procijenjena na 26 odsto i sve dublji jaz između bogatih i siromašnih, čini se da u Angoli postoji potencijal za sukob između lokalnih i imigrantskih radnika. Mario smatra da su „neobrazovani Angolci malčice frustrirani. Ne smatram da bolujemo od kolonijalnog mamurluka, možda oni boluju. Angola je uvijek imala potencijal da bude ono što Portugal nije. Veoma je bogata dijamantima, naftom, zlatom, bakrom. Ukoliko možemo doprinijeti razvoju ove zemlje, onda smatram da je to dobra stvar. Ovdje mirno koegzistiramo. Mi smo braća po krvi“.

Građevinski inženjer, 29-godišnji Karlos Arauho, rođen je u Angoli, sa 10 godina se preselio u Portugal, a onda se prije tri godine vratio u domovinu. „U ovom trenutku ovdje ima Portugalaca koliko ih je bilo u vrijeme kada je Angola bila njihova kolonija. U tome nema nikakve sramote; upravo suprotno. To je vrsta spasenja. Hvala Bogu što je u pitanju Angola, a ne neka druga afrička država. Portugalci su stvoreni da se ovdje osjećaju dobrodošlo“.

Uprkos različitim ekonomskim situacijama ovih dviju zemalja, novac teče u suprotnom smjeru. Angolska elita kupuje luksuzne kuće u Lisabonu i investira u portugalske banke i energetske kompanije. U njihovim rukama sada je četiri odsto, ili 1,25 milijardi funti, ukupne vrijednosti kompanija koje se nalaze na portugalskoj berzi. Kada je portugalski premijer Pedro Pasos Koeljo prošle godine posjetio Luandu, to je bilo očigledno. Izbjegavši šansu da likuje, angolski predsjednik Žoze Eduardo dos Santos rekao je: „Svjesni smo poteškoća sa kojim se u posljednje vrijeme suočava portugalski narod i u tim teškim vremenima moramo izvući naše najbolje karte“.

Sa 33 godine na vlasti, Dos Santos je drugi afrički lider sa najdužim stažom, navodi „Obzerver“. Dos Santos – kojeg pojedini smatraju diktatorom - prošle sedmice je osigurao još jednu ubjedljivu pobjedu na izborima koji su kritikovani zbog manjka transparentnosti.

Uprkos različitim ekonomskim situacijama ovih dviju zemalja, novac teče u suprotnom smjeru

Markolino Moko, bivši premijer, a sada neprijatelj Dos Santosa, rekao je: „Angolski režim kupuje banke i druge stvari u Portugalu i niko u EU ništa ne govori. Oni moraju da pitaju: 'Odakle dolazi novac?' To su djeca šefa države. Kad dođem u Portugal, ljudi poput bivših poslanika govore mi: 'Ne brini, to je dio politike'. Rekao sam ne, što bi se desilo u Portugalu da jedno od djece šefa države preuzme neki od TV kanala?“

Bilo je malo portugalskih glasova koji su se zalagali za promjene na nedavnim izborima. Migracija se nastavlja, navodi britanski nedjeljnik. Međutim, bivši premijer dodaje: „Kada Portugalci dođu ovdje, oni poboljšavaju svoju situaciju, ali ne i situaciju angolskog naroda. Zbog vrste režima koji imamo, to neće promijeniti situaciju mladih Angolaca. Živimo pod diktaturom. Stranci to možda ne mogu dovoljno jasno da vide“.

Predsjednikova kćerka jedna od najbogatijih Afrikanki

Među vodećim stranim investitorima su angolski naftni i gasni gigant Sonangol, koja ima veliki udio u najvećoj privatnoj portugalskoj banci, i najstarija Dos Santosova kćerka Isabel dos Santos.

Jedna od najbogatijih Afrikanki – čije je bogatstvo časopis „Forbs“ procijenio na 170 miliona dolara – posjeduje akcije u portugalskom bankarskom sektoru, energetici, medijskom sektoru i telekomunikacijama.

Međutim, kritičari naglašavaju da se djelovi portugalske privrede rasprodaju po rekordno niskim cijenama ovom angolskom autoritarnom, koruptivnom režimu.

( Miloš Rudović )