Pet centi

Mnogo bih volio da napišem neku nebitnu priču koja ne košta više od pet centi, a opet niko ne zna njenu pravu vrijednost i svi je čitaju do kraja, jer tu možda nešto ima.

Novac je važan kad sudiš o čovjeku – na primjer, pažljivo gledam ljude koji plaćaju i one koji se hvataju za džep ali ne zavuku prste unutra. Mnogo puta sam htio da platim a u stvari nijesam htio da platim, ako se razumijemo.

Amerikanci na primjer, mnogo vole novac i rekao bih još da ga izrazito poštuju, drže ga u temeljima, baš kao što smo mi neke pare bacili pod coklo kada je otac počeo da gradi kuću u Šušanju.

Već sam vam pisao, radio sam selidbe, vidio u tih desetak američkih domova - mnogi ljudi imaju običaj da drže u stanu po teglu para. Nekako bi ta stvar uvijek posljednja napuštala dom, kao da je sidro ili urna sa pepelom bliske svojte.

Došao je dan da odem u banku sa svojom teglom siće kako bi mi dobri ljudi vratili u papiru. Tu ne bi bilo ništa sporno, a još manje čudno, da se američka banka nije dosjetila nagradne igre – ako pogodiš tačan iznos u tegli - dobiješ poklon. Koja je nagrada nijesam nikada otkrio jer nijesam pogađao.

Iz tegle sam izdvojio mali gvozdenjak koji mi se učinio star i vrlo značajan. Na jednoj strani je bilo lice Indijanca iz profila, a sa druge strane, gdje bi mu po nekoj logici bio drugi profil – ugraviran bizon.

Para je bila izlizana, Indijanac nije imao nijednu boru a bizon se primakao svom geometrijskom prađedu. Novčić mi se toliko svidio da sam poželio da istetoviram tog Indijanca ili bizona, jer bih volio da imam u sebi nešto od oba.

Jedan poznanik mi je rekao da prvi put vidi takav novčić i da svakako treba da ga čuvam. Ukucao sam u pretraživač ključne riječi, srednji prst desne ruke dotakao je „enter“ i tada je počeo zaplet ove nebitne priče a opet - možda vrlo bitne.

Postoje tri vrste iste novčanice – prva je kovana u Vašingtonu, druga u Denveru, ima oznaku (D) i treća vrsta, iz San Franciska (S). Pare sa bizonom su počele da se proizvode 1913. godine, kada su mnogi od naših predaka bili u Americi. Ako postoji duhovna vrijednost novca onda sam baš to osjetio, drage ruke genija ovog kontinenta koji su držali moju paricu i još mnogo dublje – ruke ljudi bez imena kojima je značila hranu.

Ukoliko je novčić skovan 1913. godine, sa oznakom S Ty2 – njegova cijena seže do 275 dolara. Za primjerak iz 1916. godine dobijam šest hiljada dolara. Gledam tabelu i tražim žigove, dokaze, neki „niklovi“ sa indijančevom glavom koštaju i po 50.000 dolara! Na stručnom sajtu su uputstva kako da prepoznam zlatnu koku.

Jesam li baš ja taj sretnik? Koliko sam novca dobio, je li moguće da mi se to desi, kao što je nedavno jedna teta na seoskom buvljaku kupila Renoara za sedam dolara. Šta sam i koliko zaradio sa mojim Indijancem i njegovim bizonom, neću da vam kažem - a evo i zašto.

Želio bih da se podijelite na one koji bi voljeli da sam dobio 50.000 dolara, i na one koji se u boga nadaju da je novčić iz 1919. godine, odnosno da za njega ne mogu dobiti više od tričavih 3,7 dolara.

Prva grupa čitalaca neka digne ruke i palčeve, a druga neka drži kontru sve dok se ne izbrojimo, da jednom zavazda saznamo koliko u Crnoj Gori ima zavidnih ljudi i to zavidnih na materijalna dobra, što je vrlo tužna boljka. Toliko tužna da se krađa poštuje i pravda kao poželjna moralna opcija.

Ono što sam shvatio u Americi, a malo sam toga shvatio, jeste da se novac zarađuje mukom koja se ne isplati. Novac je božanstvo zlog protokola, ali ima određen broj ljudi koji rade stvari za džabe, što bi mu ga bio slavni američki voluntarizam - vaspitna mjera da se nekad pružiš za bližnjeg i viši cilj koji možda neće sjutra, ali hoće preksjutra.

U Crnoj Gori niko neće ništa da kaže ili uradi za džabe, ili makar, postoji vrlo mali broj ljudi koji ne mjere sve što vide - pršutom. Zato je i vlast decenijama uspješna, niko neće ništa da uradi džabe - pa ni da sruši tu vlast.

Neka to bude skromna pouka ove priče od pet centi koja, nadam se, može da vrijedi makar malo više, pet, deset, petnaest dolarjev, etc.

( Brano Mandić )