Iluzije su gorivo kojim opravdavamo svoje postojanje

Italijanski pisac Đulio Leoni poznat je po seriji romana čija se radnja odvija u renesansnoj Italiji. Riječ je o misterijama koje rješava poznati pjesnik Dante Aligijeri. Iz ovog serijala objavljeni su naslovi: “Zavjera trećeg neba”, “Imperatorovo zavještanje” i “Krstaši tame”.

Našim čitaocima dostupan je i Leonijev roman “Pravilo sjenke”, a odnedavno i “Vrata Atlantide” u izdanju “Lagune” u prevodu Gordane Breberine.

“Vrata Atlantide” je uzbudljiv triler u čijem središtu počiva tajna o izgubljenoj civilizaciji i za razliku od ranijih Leonijevih romana, radnja ovoga se odvija u sadašnjostiu. Zagonetna ljepotica Vanja, Srpkinja sa Kosova dolazi u Italiju. Na predavanju o legendarnom ostrvu Atlantidi nju primjećuje pisac kriminalističkih romana.

Ona je u Italiju pobjegla od rata u svojoj zemlji i sada je družbenica jenoj staroj dami. Nekoliko sati kasnije, pod sumnjivim okolnostima umire starica kojoj je Vanja pomagala, žena koja je nekada bila čuvena vidovnjakinja i koja odnosi sa sobom tajnu iz svojih vizija.

Možda je među njima upravo ključ koji otvara vrata izgubljenog ostrva. Očaran mladom djevojkom i vođen instinktivnom znatiželjom, glavni junak započinje privatnu istragu. Ubrzo ga, međutim, povuče vrtlog tragova i dokaza koji djeluju još zlokobnije zbog novih ubistava i niza sve čudnijih događaja.

„Vrata Atlantide“ su rođena kada sam konačno shvatio gdje je Atlantida: ne u dubinama mora, već u tamnim djelovima naše istorije!"

Vanja je čuvarka tajne koja ne smije biti otkrivena: Atlantida je stvarno postojala, njene ruševine hiljadama godina čekaju nekoga ko će ih otkriti i ko će objelodaniti njihovu tajnu. One se, međutim, ne kriju na morskom dnu, već u najmračnijem dijelu naše istorije.

Đulio Leoni je rođen i živi u Rimu. Diplomirao je književnost, zaljubljenik je u istoriju mađioničarstva i kolekcionar knjiga i memorabilija posvećenih iluzionizmu. Osnivač je i urednik časopisa „Symbola“ koji se bavi eksperimentalnom poezijom i prozom. Leoni je pored pomenutih napisao i romane: „Žena na mjesecu“, „I trideset jedan sa smrću“, „Čudesna sekvenca“. Za „ART Vijesti“ je govorio iz Rima.

Šta Vas je podstaklo na pisanje knjige „Vrata Atlantide“?

"Mislim da svaki pisac gaji želju da se prije ili kasnije suoči sa jednim od velikih mitova. Kao što kompozitor ne može da zaobiđe bavljenje simfonijom, ili kao što svaki neformalniji vajar izbjegava da se suoči sa ljudskim tijelom, tako i u narativnim strukturama postoje ta arhetipska “moranja” da na neki način to mora da bude rečeno iznova i iznova.

I nije bitno da li stojimo na ramenima nekih giganata koji su to već učinili: simfonija je imala svog Betovena i svog Malera, ali ne zato, čak smjeliji i neskladniji savremeni muzičari mogu da pobjegnu od pokušaja da na svoj način komponuju simfoniju.

Meni je možda najklasičniji antički mit, mit o Atlantidi, tajanstvenom kontinentu čije ime počinje sa A, ali niko ne može da ga izgovori u akademskom ili naučnom kontekstu (kao što je sjajno rečeno). Srećom ja nijesam predavač ni naučnik, pa sam bio slobodan da pratim svoj instinkt.

"Moja je očigledno samo hipoteza, zasnovana na pretpostavci da je Atlantida u zapadnom Mediteranu, dalje od moreuza na Siciliji"

Godinama sam namjeravao da prodrem u taj fenomenalan kontinent, ali sam ga uvijek zaobilazio zbog saznanja da ne može da se opet ispriča u raspoloženju Rajdera Hagarda ili Indijane Džonsa. Dakle, ništa u mom romanu nije po ovom obrascu: arheolog avanturista pronalazi tajanstveni rukopis, organizovana je ekspedicija u udaljenim zemljama, itd, itd.

„Vrata Atlantide“ su rođena kada sam konačno shvatio gdje je Atlantida: ne u dubinama mora, već u tamnim djelovima naše istorije!"

Vaš roman sadrži nekoliko vremenskih nivoa. Šta nam možete reći o istorijskom i savremenom zapletu Vašeg romana?

"Ja često koristim tehniku razbijanja priče na različite vremenske nivoe. Ovo nije samo potreba vezana za narativnu strukturu, već i zato što je to neposredan i plastičan način da se čitaocu prenese ideja koliko su vremenske ravni prepletene jedne sa drugima, i koliko se često događaji koji izgledaju nedavni, zapravo odnose na događaje vjekovima stare, a ponekad i milenijumima stare. Kada se čak i ne “podsjetimo” nekih drugih događaja koji će se odigrati jedino u budućnosti, desi se da na neki volšeban način već osjeća njihovo prisustvo".

U romanu iznosite tezu da su Etrurci nasljednici nestale civilizacije?

"Moja je očigledno samo hipoteza, zasnovana na pretpostavci da je Atlantida u zapadnom Mediteranu, dalje od moreuza na Siciliji (Heraklovi stupovi za vrijeme Solona). U suprotnom, bilo bi teško objasniti sukob sa grčkim gradovima, što ne bi imalo smisla ako je Atlantida bila usred Atlantskog okeana.

U vrijeme njenog uništenja ostaci su se našli na Tirenskom primorju, najbližem katastrofi i moguće je da su se tu spojili sa lokalnim stanovništvom, dajući život civilizaciji čije se karakteristike veoma razlikuju od svih ostalih sa poluostrva: najčudnija je činjenica da su Etrurci bili veliki moreplovci, sposobni da izgrade brodove, za razliku od svih ostalih italskih naroda".

Navodite da Galileju nije suđeno zbog heliocentrizma, već zbog neke druge stvari?

"Ovo je takođe jedna od mojih pretpostavki, na osnovu drugih dokaza. Čitajući akte drugog procesa, kao i okolnosti osude, uvijek sam pronalazio brojne nedosljednosti. Prvo: u vrijeme drugog procesa heliocentrična teorija je u velikoj mjeri prihvaćena od strane naučnika i od kurije.

Drugo: Galilejevi proračuni o orbitalnim kretanjima su netačni (jer su zasnovani na zabludi da su orbite planeta kružne umjesto eliptične): ovo bi bilo dovoljno da protivnici mnogo efikasnije opovrgnu njegovu teoriju, nego što je korišćenje teoloških razloga.

Treće: optužba je bila u karakteru malog olakšanja, a osuda je bila veoma blaga u odnosu na odredbe tužilaštva. Ovi složeni elementi su me uvijek navodili da mislim kako je zabrana da nastavi proučavanja (jer je to na kraju bila presuda) bila u stvari kazna protiv Galileja iz drugih razloga.

A iz više razloga koji su potpunije objašnjeni u romanu, mislim da je to bilo uglavnom zbog njegovih proučavnja o magnetizmu, sili koja je u to vrijeme još uvijek bila potpuno misteriozna i čiji su obrisi bili neizvjesni i u određenim aspektima skoro đavolski".

Zašto je grad Kastro razoren zbog Galileja?

"Ovo je takođe jedna od mojih pretpostavki, na osnovu činjenice da nije bilo nikakvih razloga, ni političkih niti ekonomskih da se uništi grad koji je bio predat. Kastro je bio bogat i moćan grad, koji je postajao, drugi grad po značaju poslije Rima na području Lacije.

"Iluzije i iluzionizam su često prisutni u mojim pričama i narativni trikovi kao metafora za naše ljudsko stanje"

Zašto ga uništiti, sem ako se nije željelo da spriječi da neko prije ili kasnije otkrije tajnu koja je tamo skrivena? Pošto je Kastro bio prolazna stanica na putu između Toskane i Rima, moguće je da se Galileo tu zaustavio tokom svog putovanja u mjesto procesa, i možda je on tu sakrio rezultat svojih istraživanja koje je želio da zadrži u tajnosti".

Ko je bio Fluvijo Fuči, koga pominjete u 17. vjekovnom sloju Vašeg romana?

"Fluvijo Fuči je lik fantazije, ali sažima u sebi likove mnogih hrabrih “tehničara” koji su se u osvit nauke sjedinili sa naučnicima i istraživačima, čineći tako mogućim napredak nauke, zahvaljujući svome tehničkom majstorstvu".

U romanu rađanje moderne nauke vezujete za oživljavanje drevnih znanja. Možete li nam objasniti ovakve stavove?

"Trebalo bi mi više od jedna knjiga za ovo: u suštini, ja sam ubijeđen da su naučna i tehnološka znanja drevnih naroda bila mnogo naprednija nego što smo mi svjesni. Jedini problem sa njima je bio taj da nije postojao efikasan sistem prenošenja znanja među njima, odnosno mogućnost da se obezbijedi da se pojedina otkrića ne izgube do smrti njihovog pronalazača, ili zbog rata ili drugih katastrofa.

Često se dešava da mi u modernom dobu nijesmo ništa učinili da se iznova otkriju tehnički i naučni principi koji su jednostavno zaboravljeni. Ko zna koliko puta su ljudi izumili parnu mašinu ili mlazni pogon?"

Jedan nivo romana je i iluzionizam i mađioničarski trikovi. Koliko iluzije utiču na čovjeka i zašto su nam one potrebne? Koliko iluzije utiču na Vaš način razmišljanja i pisanja?

"Iluzije i iluzionizam su često prisutni u mojim pričama i narativni trikovi kao metafora za naše ljudsko stanje. S jedne strane drago mi je da se prisjetim da moje priče mogu da budu aluzija na scenu magije, koja je uvijek bila još od moje mladosti jedna od mojih najdubljih strasti.

"A, odgovor je, vjerujem, da je mit o Atlantidi, uprkos njegovim drevnim korijenima, u stvari nevjerovatno moderan!"

Ali postoji i dublji motiv, prilično filozofski: iluzije, kako individualne tako i kolektivne, izvanredno su gorivo koje nam omogućava da opravdamo svoje postojanje. Više pojedinačni ili narodni “san”, ojačava njihovu sposobnost da prevaziđe životne izazove.

Možemo postići bilo kakav cilj samo ako smo prije toga sanjali o njemu: kada će prvi čovjek zakoračiti na Mars, to će se desiti samo zato što je čitava generacija muškaraca sanjala isti san.

Bez sposobnosti da sanjamo i gajimo iluzije ne bismo bili ništa drugo nego neke mizerne biološke mašine, bez druge svrhe nego da trajemo što duže, baš kao i sva ostala živa bića. Ova sposobnost i želja za iluzijama je kongenitalna bolest naše vrste, koja nas razlikuje od svih ostalih, a na sreću ona je neizlječiva".

Zašto je po Vašem mišljenju mit o Atlantidi toliko jak uprkos vjekovima?

"Pokušaj da odgovorim na ovo pitanje je bio prvi input da napišem roman. A, odgovor je, vjerujem, da je mit o Atlantidi, uprkos njegovim drevnim korijenima, u stvari nevjerovatno moderan!

"Nijesam pristalica teorija zavjere i ne mislim da postoji tamno zataškavanje istoričara, tajnih sekti i vlada da nas uvjere u Bog zna šta"

Čak i ako je priča poznata iz vremena Platona, sreća je što se ona učvrstila u posljednjih sto godina ili malo više, i to uglavnom zahvaljujući radu i Donelija i Madam Blavacke, ličnostima koji su na svoj način zaista bili “Atlantiđani”.

I zaista je čudno, ako neko razmišlja o tome: dok je materija u osnovi ogromnog prestiža grčkog filozofa, bila smatrana “pravom pričom” prema njegovim riječima, nije imala velikog uticaja. Neke slabe reference kod aleksandrijskih mitografa, a i kasnije korišćene su kao pretekst, povod, posebno u periodu renesanse za neko utopijsko društvo ili politiku i ništa više.

Nasuprot tome, sa eksplozijom popularnog pripovijedanja u 19. vijeku, ova drevna istorija je ponovo postala aktuelna, kao da ga je strpljivo čekao dolazak suštine iz ponora vremena".

Vaši romani se bave istorijskim ličnostima i misterijama vezanim za njih. Vjerujete li Vi u zvanične verzije istorije, ili je istina na nekoj drugoj strani?

"Nijesam pristalica teorija zavjere i ne mislim da postoji tamno zataškavanje istoričara, tajnih sekti i vlada da nas uvjere u Bog zna šta. Ono što ja smatram je da veoma malo znamo o prošlosti, čak i o nedavnoj i da su dokumenti i svjedočanstva kojima se bavimo često pogrešna, nepotpuna, a ponekad čak i lažna.

"Vjerujem da u stvarnosti postoji dublji razlog, koji prati svitanje doba krize, i prve znake opadanja evropske civilizacije"

To nas dovodi do kontinuiranog dijela tumačenja: kao što je rekao Niče, ne postoje činjenice, već samo tumačenja. Kao što je, da ostanem na primjeru mog romana, slučaj sa Galilejem.

Činjenica je da, često, između dvije alternative podjednako moguće, biramo da vjerujemo onoj pravoj ili drugoj iz razloga koji nemaju nikakve veze sa istinom: da citiram opet Ničea, samo su naše želje ono što čini da vjerujemo u ovo ili ono. Ne samo da vjerujem u ovo značenje, već isto tako znam da je istina često na drugoj strani.

Kako funkcioniše mit

"Vjerujem da u stvarnosti postoji dublji razlog, koji prati svitanje doba krize, i prve znake opadanja evropske civilizacije. Upravo u godinama u kojima je eksplodirao entuzijazam za Atlantidu ovdje su izgradili otrovni gas i prvo oružje za masovno uništenje i u srcu kontinenta je pokrenuta tamna mašinerija koja će ubrzo poslije generisati više svojih strašnih čudovišta. To je ono što sam pokušao da kažem u „Vratima Atlantide“. To apsolutno nije priča o Atlantidi, već oko Atlantide.

Nisam imao namjeru da govorim po ko zna koji put o otkriću ili formulisanju druge hipoteze o položaju i sudbini izgubljenog ostrva: ono za šta sam bio zainteresovan da govorim je kako je funkcionisao mit i kako i dalje funkcioniše u dušama nas savremenika.

Sa grotesknim ishodima, kada dođe do zamajavanja lakovjernih kao što su članovi društva atlantidskih istraživanja, ili tragičnim kao u slučaju Vanje, koja drži do legendi sa snagom očaja onih pošto su lišeni svega, traži se bilo kakvo apsolutno izbavljenje iz pakla koje vuče unutra".

Možete li objasniti koje su veze junakinje Vašeg romana Vanje, djevojke sa Kosova, sa Atlantidom. Koju misteriju skriva njen lik?

"Vanja je ćerka Evrope, sinteza svega dobrog i svega zlog što čini naš kontinent toliko različitim od svih ostalih. Želio sam da protagonistkinja bude stvorena u takvom obličju, da bude povrijeđena istorijom, ali i da se ne predaje istoriji, jer mislim da je i svaki Evropljanin tako napravljen: on je žrtva i učitelj istorije u isto vrijeme.

Zato ona očajnički pokušava da predaje život svojim snovima. Ona je mlada žena koja je izgubila sve, svoju domovinu i svoju porodicu, i to prijanjanje mitskoj i plemenitoj prošlosti vidi kao posljednju nadu spasenja. Ali ako želite da saznate njene veze sa Atlantidom, u redu, onda bojim se da treba da pročitate roman i da ih pronađete!

( Vujica Ognjenović )