Demontaža mreže

Teče upadljivo najružniji mjesec ove godine - završnica izborne kampanje. Opet grmi teška retorika kao zamjena za realne ekonomske probleme i procjene. Otkrivaju se zavjere i zločinci i sve je „popločano“ govorom snažne mržnje.

Odavno više ne važi Hegelova izjava da je čitanje jutarnjih novina „realistična molitva“ i „razgovor između vlade i naroda“. Mas-medijska mreža je, uostalom, posvuda postala „paukova mreža“ propagande i manipulacije u kojoj se koprcamo kao nemoćne muve. Više nema mjesta za racionalnost hladnih posmatrača, a obični ljudi ionako ne slijede razum već uvjerenja. Zato ih i treba zabaviti emocionalno uvjerljivim uprošćavanjima i pokrenuti što više njihovih strahova. Za one druge, koji bi zahvaljujući svojoj poziciji mogli ozbiljno učestvovati u donošenju i kontroli odluka, postoje drugačiji načini: prividno uvažavanje, iluzija učestvovanja, sve do „kupovine“ ljudi kroz moć i privilegije. Zbog toga riješenost da se ne glasa i distanca puna gađenja gotovo da izgledaju kao jedini pošteni izbor. Tako priznajemo da je mreža pobijedila i da se pojedinci uspješno mogu osloboditi svake misaone aktivnosti.

Kada se, međutim, ne bi oslobodio misaone aktivnosti, pojedinac bi shvatio do apsurda uprošćenu podjelu na prijatelje i neprijatelje države i jednoznačno manevrisanje činjenicama. Shvatio bi da na vlasti nisu dijabolične inkarnacije već naprosto ljudi. Shvatio bi da ti ljudi sigurno nisu „na kušinu“ smišljali načine kako da unište vlastiti narod, ali da svakako jesu razmišljali o tome kako da unaprijede sopstveni ekonomski položaj. Shvatili bi da je zbog toga najzad ispletena mreža pojedinačnih interesa u kojoj je opšti interes postao kolateralna šteta. Shvatili bi i to da mreža vlasti, koja nepromijenjena postoji više decenija, na kraju postaje moćnija od svakog pojedinca, bez obzira na poziciju i odgovornost. Shvatio bi i da ljudi na vlasti i danas svojoj zemlji vjerovatno žele najbolje, ali da mreža odavno ima drugačije zakonitosti.

Nepromjenljivost vlasti je posebno u Crnoj Gori bila idealan „reljef“ za čitav sistem kanjona, koje su usjekli prvo mala pa sve veća korupcija, nepotizam, sukobi interesa, provizije i privilegije. Kanjoni su dobijali svoje kanjončiće-pritoke, ovi svoje, sve dok mreža tih tokova nije zarobila i vlast i građane. Sve i da hoće, pojedinac joj više ništa ne može. Dokaz je i to što preko devedeset procenata crnogorskih građana smatra da su im za karijeru i uspjeh u životu važnije veze s ljudima koji imaju političku moć nego znanje, trud i radno iskustvo. Upravo zbog toga je društveni kapital naše zemlje opasno mali i treba mu hitna pomoć.

Mreža interesnih veza u okamenjenom reljefu vlasti je i najveći ekonomski problem zemlje, posebno u uslovima opšte ekonomske recesije. Zbog toga je njena demontaža prvorazredni patriotski interes. Iako je krajnje naivno, to bi u prvom redu trebalo da pokrenu oni koji vrše vlast i čija je odgovornost objektivno najveća. Nikada nije na odmet podsjećati se da ni okamenjenost nekadašnje socijalističke vlasti nije ovim prostorima donijela ništa dobro osim povratka u najmračniju prošlost.

Izbori su nesumnjivo jedino mjesto na kojem je demontažu mreže moguće sprovesti tako da zemlja ne potone još dublje u probleme razne vrste. Idealno bi bilo da parlament više ne bude „softver“ te mreže, već mjesto na kome se misli i odgovorno bira ono što je za zemlju najbolje. Oštrina, međutim, i retorika kampanje jasno pokazuju da je sve odavno nadišlo racionalne okvire. Traže se zavjere, a previđa se da najveća opasnost prijeti od mreže, ako pristanemo da nam ona bude sudbina. Najzad, nisu razvijene demokratije u svoje poetičke sisteme tako brižljivo ugrađivale instrumente za smjenjivost vlasti. Bez mržnje i osvetoljubivosti. Riječ je o čistom pragmatizmu i o ekonomskom opstanku, kako kroz mrežu ne bi poispadali znanje i posvećenost i budućnost zemlje.

Riješenost pojedinke koja ovo zapisuje da svoje političke stavove učini javnim, duboko uvjerena da je u pitanju jedan od mogućih načina da voli svoju zemlju, nije u uslovima mreže osobito praktična. Na sreću te pojedinke, nije je privukla mogućnost poslaničkih prihoda, koji su takođe svojevrsni oblik političke korupcije (dva puta veća plata i niz nezasluženih privilegija nezamislivih za jednu običnu profesoricu, koja podučavajući učenike zaista doprinosi zajednici). Ipak, poželjela je da razmijeni mišljenja o toj odluci sa dijelom porodice. „Obavezno, sine, ako imaš znanje, upotrijebi ga kao poslanica“, kaže romantičarski raspoloženi otac. „Svaka vlast se prije ili kasnije isprlja“, dodaje skeptična i ekonomski pragmatična majka. „Nisi valjda luda da sjediš u Skupštini kad možeš na plaži“, okončava „hamletovsku dilemu“ brat ribar.

Nesuđena poslanica se i sama već lako opredijelila, vjerujući da svako na svoj način treba da doprinosi demontaži mreže, ma ko da je sada ili ubuduće na vlasti. Ubijeđena da samo pozitivna kampanja, bez emocionalnih uprošćavanja i teške retorike, može doprinijeti da se nad kanjonima podignu mostovi koji će voditi obnovi društvenog i ekonomskog kapitala zajednice. Možda će ih biti više na narednim, demokratskim izborima. Tada će valjda sjedenje u Skupštini vrijedjeti više od sunčanja na plaži. Uostalom, neka za sadašnju mrežu glasaju svi koji zahvaljujući njoj dobro žive i čija djeca u državi imaju dobru perspektivu. A ako je to većina - neka nam je sa srećom.

( Božena Jelušić )