Provincijski dvor

Palmi

Provincija ima svoj dvor i svoje dvorane. Ovaj dvor je drugačji od onog iz priča o kraljevstvima. Obično se naziva opština. Glava dvora se bira na izborima, a ponekad u kombinaciji sa nasljeđem. Dvorani su tu da dočekuju svoje vladare i da ih ispraćaju. Vladari nijesu vječni, a većina dvorana jesu. Dočekuju nove vladare, uništavajući one dojučerašnje. Kad dođe novi, opeglaju odijela, ponovo svežu pritezane kravate, izglancaju cipele i bace se na svoj najomiljeniji posao – poltroneriju. Novog vladara, ma kakav bio, proglase odmah za genija. Vrlo brzo i njega ubijede u to. Njegov izgled je donžuanski, govori demostenovski, nastupa čerčilovski, pamet mu je enciklopedijska...

Dvor ima sve što jedan dvor mora da ima: svoje pijace, doušnike, dvorske lude koje, nasuprot pravima, moraju samo da hvale vladara, dvorske novinare koji uljepšavaju stvarnost. Dvorske dame su najmjerodavnije u procjeni ostalih dvorana. Da li dobro igraju svoje uloge? Dvorska posluga se bavi i dodatnim poslovima: npr. obilazak kraljevstva, praćenje i snimanje sumnjivih, analiziranje alkoholnih sloboda iskazanih u kafanama kraljevstva. Dvor ima, i to u velikom broju, i svoje poltrone koji obogotvore vladara, tako da on u svojim očima brzo postane ono što oni prave od njega. Dvor ima i svoje umjetnike. Naročito pisce. Pjesnici su najvjerniji. Dvor gledaju kao sklad, savršenstvo, harmoniju, znaju domete svoje pisanije. Na dvoru ima malo disidenata. I to što ih ima izolovano je radi opšte higijene, proglašeno umobolnim, neprilagodljivim, za aps, ili za ludnicu.

Dvorani po kuloarima mogu i da se nasmiju. Nasmiju se ponekad i vladaru, ali sljedećeg dana se grdno kaju. Prošpijani su i izolovani. Mnogi ulažu i vremena i truda da opet zadobiju povjerenje. Takvi su najopasniji. Rođenu majku bi prodali za jedan vladarev klimoglav na stepeništu dvora.

Vladar je vladar. Sve gleda sa visine. Naročito u početku vladanja. Uživa u svojoj moći i veličini. Njegova riječ je zadnja. Razumije se u sve. Od arhitekture, do kulture, biznisa, sporta, ribolova, pa i onog podvodnog... Kako mu protivurječiti kad sve zna. Još kad se namršti i podigne obrve. Zuba mu, ako ih ima, ne možeš vidjeti. Smijeh je najveće svetogrđe na dvoru. Domaća pića prezire. Pije ona čije ime ne umije da izgovori. A uvijek je pijan od sopstvene veličine.

Kako vrijeme odmiče, približavaju se izbori. Mora se ugrabiti još jedan mandat. Počinje gunđanje da još ima pretendenata na vladarsko mjesto. Obrve se spuštaju, po kafanama se pije šljiva, narod postaje njegov drug... Dvorani se ubjeđuju da su važniji od vladara. Varuju jedni druge. Ako ponovo osvoji vlast, ponovo obrve uvis, pije se čivas, ponovo se vraća ledena ozbiljnost.

A ako dođe drugi, prvi je, po riječima dvorana bio elementarna nepogoda, neznalica, avetinja, čak je i krao na sitno (npr. na gorivo), čitao je državne novine, viđen je kako vozi ljubavnicu službenim autom. A novi doživljala slavu starog iz prvih dana. A dvorani ostaju, dočekuju i ispraćaju.

( Ranko Vuković )