Za kim Sirija zvoni

Sa svakom nedjeljom, sirijski konflikt sve više liči na Španski građanski rat. Prizori ratnih aviona koji bombarduju civile i uništavaju gradove pretvorio je Alepo u novu verziju Gernike, koji je ovjekovječen na Pikasovom remek djelu. Međutim, prave sličnosti između dva konflikta nalaze se u ponašanju glavnih aktera međunarodne zajednice, koji su ponovo stali na suprotne strane.

Sa jedne strane stoje Rusija i Iran, cinično odlučni da podržavaju režim predsjednika Bašara al Asada. Sa druge strane su renomirane demokratije, oklijevajuće i ambivalentne u svojoj podršci pobunjenicima. U Španiji 1930-ih godina, naravno nacistička Njemačka i fašistička Italija podržavale su pobunu general Franciska Franka, dok su demokratije nevoljno nudile šturu pomoć Španskoj Republici.

Ima još i dubljih sličnosti. Mnogi su tada tvrdili da podrška republikanskoj Španiji znači pomaganje daleko opasnijim anarhistima i komunistima u vrijeme kada je sovjetska prijetnja Evropi rasla. U tom smislu, jučerašnji „crveni“ postali su današnji „fundamentalistički muslimani“.

Zaista, mnogima je danas pomaganje sirijskim pobunjenicima previše rizično i može čak ugroziti hrišćanske manjine na Bliskom istoku. I mada je sirijski režim gnusan, tvrde oni, izbor je između hipotetičke nade u demokratiju u muslimanskom svijetu i pravog rizika od ugrožavanja hrišćanskih života. Nažalost, onda se mora izabrati status quo.

Naravno, kolebanje Zapada odražava dublje strateške i diplomatske faktore. Obaranjem ruskog aviona koji je zalutao u sirijski vazdušni prostor, Asadov režim je imao namjeru da pošalje jasnu poruku međunarodnoj zajednici. „Držite se dalje od unutrašnjih stvari Sirije“.

Sirija nije Libija, a politički kontekst se značajno promijenio, sa predstojećim izborima u Americi i sve dubljom ekonomskom krizom u Evropi. Ispravno ili ne, Rusija i Kina vjeruju da je došlo vrijeme da se osvete arogantnom Zapadu koji ih je prevario oko prave svrhe „humanitarne intervencije“ u Libiji.

Ovog puta imaju bolje karte u rukama. U vrijeme kada američki predsjednik Barak Obama zasniva svoju kampanju dijelom na povlačenju američkih trupa iz Iraka i planovima da učini to isto u Avganistanu, on ne može da rizikuje intervenciju u Siriji. U međuvremenu, Evropska unija se bori za svoj opstanak i ne može ulagati energiju u neku neizvjesnu bitku. Za Zapad, trenutak ustanka sirijskih pobunjenika ne može biti gori.

Međutim, uprkos dubokim podjelama među pobunjenicima cijena zapadne indiferentnosti je vjerovatno veća od rizika intervencije. Međunarodna zajednica ne može više da se krije iza navodnog neznanja. Svoju nevinost je izgubila prije više decenija. Kada je suočena sa pokoljem civila ne može više da se pretvara da ne zna.

Ali, pored etičkih postoje i geopolitičke okolnosti. U trenutku kada je arapski svijet usred ustanka, kakvu poruku želi da pošalje Zapad? Kakvu poruku Zapad šalje autoritarnim režimima koji podržavaju Asada?

Ovi režimi kolebanje Zapada mogu protumačiti samo kao zeleno svjetlo za njihove agende. To je naročito problematično u slučaju Irana. Što manje odlučnosti ispoljava Zapad u Siriji, to su Iranci uvjereniji da mogu beskrajno da se poigravaju sa živcima i strpljenjem međunarodne zajednice.

Dok Rusija i Iran nastavljaju da šalju novac i oružje, ako ne i vojne savjetnike, u Siriju nemoguće je nastaviti sa licemjernim govorima koji mogu biti protumačeni samo kao formula za pasivnost. Prijeteći sirijskom režimu „užasnim posljedicama“ ukoliko upotrijebi hemijsko oružje znači samo jednu stvar: Bombardujte civile koliko hoćete, ali koristite samo konvencionalnu municiju“.

Došlo je vrijeme da se pobunjenici snabdiju onim što im je očajnički potrebno: protivtenkovskim naoružanjem i raketama zemlja-vazduh. Naravno takav izbor nosi određene rizike. Poznajemo li ljude kojima bismo pomagali? Na kraju krajeva, to oružje može jednog dana biti okrenuto protiv Zapada, kao što je to bio slučaj u Avganistanu. I uključujući se u vojni konflikt, čak i ako samo snabdijevamo pobunjenike, možemo dati propagandni podstrek teroristič kim grupama koje su već voljne da napadnu Zapad.

Ipak rizik pasivnosti, neodlučnosti i nedosljednosti je čak mnogo veći. Što više Zapad čeka, pobunjenici će postajati sve radikalniji, slabeći poziciju i uticaj umjerenih snaga.

Logika intervencije ide kroz cikluse. Nakon genocida u Ruandi i izbjegličke krize koja je uslijedila i rata u regionu Velikih jezera u Centralnoj Africi 1990-ih, kombinacija krivice, ekonomskog prosperiteta i jedinstveni međunarodni status Amerike doveli su do intervencija na Kosovu, u Avganistanu i nažalost u Iraku. Danas smo u potpuno drugačijem ciklusu kojim dominiraju utvare Iraka, globalna ekonomska kriza i (relativni) pad Zapada.

Kada je u pitanju intervencija, danas je poštovanje zakonitosti nadvladalo zabrinutost oko legitimiteta koja je prevagnula prije deset godina. Otišli smo iz jedne krajnosti u drugu, dok bi sredina bila mnogo mudrija.

Međutim, iznad svega, ne zaboravimo lekcije Španskog građanskog rata. Uvijek je opasno ostavljati utisak da ste prvi trepnuli pred totalitarnim režimima.

( Dominik Moazi )