Da li biste se mijenjali?

Reagovanje na tekst “Homoseksualna groznica”, autora Marka Milačića, Vijesti, 17.09.2012.

U svojoj kolumni Milačić je iznio neutemeljene i uvredljive stavove za LGBT populaciju, pokušavajući da nas prikaže kao povlašćene, one koje zahvaljujući pažnji medija, domaćih i stranih organizacija nevjerovatno prosperiraju. Kao jedini javno deklarisani homoseksualac u Crnoj Gori, držim da imam pravo da Milačiću, i onima koji žele da čuju, ukažem kako je to danas lako i lijepo ovdje biti drugačiji po seksualnoj orijentaciji.

Javno sam se deklarisao pošto sam pretrpio seriju verbalnih i fizičkih napada od strane komšije. Zamislite kako je to otići u policiju i pričati nepoznatim ljudima o tome da te je neko napao samo zato što mu smeta tvoja seksualna orijentacija, gledati podsmješljive poglede, shvatati da niko tvoju prijavu ne uzima za ozbiljno, vraćati se u stan, trpjeti novo nasilje, jer komšija zna u kakvoj sredini živi i da je OK udariti „pedera“... Da li biste se mijenjali sa mnom u tome Milačiću?

Nijesam mogao da trpim da se sve što sam ja unaprijed odbacuje zbog moje seksualne orijentacije. Učinio sam korak dalje. Ne zato što sam posebno hrabar, nego što je postalo neizdrživo. Prvo sam se autovao pred policijom, pa tužiocem, sudom... Postao sam „opšta institucionalna sprdnja“. Javno deklarisanje bilo je neminovnost. Nadao sam se zaštiti, a agonija se produbila. Rođeni otac, koga i danas jednako volim, odrekao me se. Najveći dio rodbine više me ne poznaje. Dio porodice, koji me je prihvatio, trpi uvrede samo zato što sam ja „peder“. Rodnim gradom ne šetam. To je nesigurno i za one koji bi se sa mnom družili. Kada sam nedavno prošetao Nikšićem, poslije dvije godine, suočio sam se sa mržnjom, pljuvanjem, vrijeđanjem, zalijetanjem sa staklenim pepeljarama u rukama i uzvicima „Mr'š odavde pederčino!“ Preko noći me veliki broj “prijatelja” i “kolega” prestao poznavati, na stotine njih me izbrisalo sa Facebook-a. Na desetine nepoznatih ljudi počelo je da mi šalje ružne i prijeteće poruke. Da li biste se, Milačiću, mijenjali sa mnom i u tome?

Nisam više mogao živjeti u Nikšiću, niti koristiti javni prevoz. Kad bih ušao u autobus, pored glave su mi letjeli papiri, žvake, pljuvačke i prozivke „Šta će ovaj o'đe?“. U tom sam autobusu poželio da je u Crnoj Gori bar ozvaničen aparthejd, da postoje obezbijeđena mjesta ”za LGBT osobe”, kao što su na američkom jugu nekad postojala za crnce. Tražeći stan ili sobu u Podgorici, imao sam najružnije scene. Tako sam mjesecima ljubaznošću prijatelja bio njihov gost po studentskim sobama ili stanovima, mijenjajući često mjesto, pokušavajući da ničiju dobrotu ne zloupotrijebim. Da li biste Vi ovo voljeli da prođete Milačiću?

Moje kretanje je ograničeno, iako svaki dan radim sve što mogu da osvojim po korak slobode koju Milačiću Vi uživate. I dalje trpim uvrede, prijetnje, dobacivanja, tjeranja, mrke poglede, pokušaje izazivanja incidenta... na putu do prodavnice, u kafiću, na javnom događaju. Prijavljujem to, hrabreći time i druge da isto rade, provodim dane u policiji, tužilaštvu ili sudu. Da se mijenjamo Milačiću?

Sa istomišljenicima sam osnovao LGBT Forum Progres. Radimo naporno, pošteno i transparentno kako bismo imali sva prava kao i drugi, od kojih nas razlikuje samo seksualna orijentacija. Otvorili smo sklonište u koje danas dolaze svi oni koje iz kuće izbace oni roditelji kojima djeca služe samo da bi ih nosili kao značku i pokazivali komšijama i “svijetu”, umjesto da ih vole. U njemu je utočište do sada našlo na desetine onih koji su prošli moje iskustvo, ali još nemaju snage, i zbog takvih kakvi ste Vi, da javno progovore. Da nećete sa njima da se mijenjate Milačiću?

Ipak, srećan sam i načisto sam sa sobom. Ničiji privatni život ne osuđujem, nikoga ne vrijeđam niti fizički napadam. Imam vjerne prijatelje koji su bili uz mene u najtežim trenucima, ne zato što su u NVO sektoru već zato što su ljudi, što su suosjećajni, građanski odgovorni i hrabri. A to se ne kupuje nikakvim novcima, niti dolazi s projektima. Ulažem sebe u to da nas bude sve manje koji ćemo trpjeti, pored svih onih tegoba koje trpe Romi, Egipćani, siromašni, opozicionari, i ostali iz vašeg teksta, još i dodatni, neljudski pritisak najbliže okoline da se stidimo, iako nijesmo kriminalci, dok nas “Varvari” i drugi nasilnici tjeraju da se doživotno krijemo.

Vi svjesno ne želite da primijetite da živimo u netolerantnom društvu, izrugujete se mojoj/našoj užasnoj svakodnevnici a nijeste ni činjenice prikupili. Mada se ne sjećam ni Vaših istraživačkih priloga dok ste bili novinar RTCG. Sjećam se, iz medijskih izvještaja, da Vam ugovor o radu nije produžen, kako se to dešava i stotinama naših građana, i da je oko toga u Vašem slučaju nastala velika priča, a podržao Vas veliki broj javnih ličnosti i NVO. Nije vam smetala ta medijska pažnja? Sjećam se i da su vam neka kokošja jaja koja ste ponijeli na građanski protest slomili. Nije Vam bila neumjesna medijska pažnja koju ste time dobili?...

Ali, nervira Vas medijska pažnja koju dobijam ja prolazeći sve ono što prolazim?! Ili pažnja koju su dobila dva momka čija je krivica što su profesionalno, kao umjetnici, doprinijeli kampanji koja ima za cilj da ukaže da sam ja i ljudi poput mene dio ovog društva?! Ne pokazujete solidarnost sa kolegom novinarom kojeg su tukli huligani, dok se sa prijateljima vraćao sa koncerta?! Pa Vi ste se i i napada na Jovovića sjetili kasnije, dok su u reakcijama bili najbrži oni koji su i danas dosljedni u osudi nasilja. To već nema veze sa seksualnom orijentacijom. Ima sa obrazom.

Eto, Milačiću tako smo zaštićeni mi i oni koji u ovoj zemlji imaju smjelosti da nam pomognu da samo imamo jednake šanse. Dok Vi populistički pokušavate da pokrenete front mržnje drugih ugroženih grupa protiv LGBT osoba, iako to baš nikome nikakvo dobro ne može donijeti.

( Zdravko Cimbaljević )