Radovi Željka Đurovića nakon šesnaest godina u Crnoj Gori
"Crtež je moje uporište i kada crtam u stanju sam da radim po petnaest sati. Kada slikam, ja telefoniram, kuvam kafu, kuvam ručak..."
Izložba crnogorskog umjetnika Željka Đurovića, koji već tri decenije živi i stvara u Beogradu, biće otvorena večeras u 19 sati u galeriji “Centar”, Centra savremene umjetnosti Crne Gore. Pred podgoričkom likovnom publikom Đurović će se predstaviti slikama (ulje na platnu) i crtežima (tuš na papiru) novijeg datuma, objedinjenim “samoniklim neobaroknim imaginarnim pejzažima, fantastičnim figurama, kolopletom simbola i ženskim bićem u središtu” (Z. Osrečki).
Đurović u Podgorici izlaže poslije duže pauze, tačnije šesnaest godina, koju je uslovilo više razloga.
“Nisam uspio da se organizujem zbog mojih čestih angažmana kako u Srbiji tako i u Evropi. Još jedan od razloga je i taj što svoje radove vrlo brzo prodam tako da mi je teško da oblikujem postavku, a možda je ključna stvar pasivnost institucija kulture u Crnoj Gori, koje ne pokazuju veliko interesovanje za crnogorske umjetnike koji žive van ovih prostora”.
Vizuelne senzacije fantastičnog i mitskog su Vaš autentični potpis. Kakvu ste nam priču pripremili ovoga puta?
"U galeriji 'Centar' izložiću uglavnom slike i par crteža, nastalih u proteklih nekoliko godina koje crnogorska publika nije bila u prilici da pogleda. Polazim uvijek od toga da ako sebe iznenadim, prirediću predstavu i nekom drugom.
Trudim se da budem svjež jer danas, kakvim tempom živimo, ako se ne pojaviš par godina, svi zaborave na tebe, a publika koja redovno prati uvijek je željna novog".
Eksplozivni kolorit ukrotili ste tamnim. Postoje li objašnjenja za promjene u Vašem slikarstvu?
"Ne odustajem od poetike koju godinama ganjam i istaržujem. Postoje promjene u koloritu, kada je slika u pitanju. On se smiruje, ulazim u crno-sivu fazu. Nemam objašnjenje za promjene u mom slikarstvu. Publika u galeriji 'Centar' biće u prilici da pogleda reprezentativne uzorke koji me izvlače iz dosadašnjeg agresivno crvenog.”
Vjerni ste mediteranskoj priči, ali brojne su varijacije Vašeg pripovijedanja?
"Da, uvijek je to mediteranska priča, uvijek je to žena. Sada sam posvećen samoj materiji. Ranije je sve bilo slikano lazurnim namazima gdje sam imao to optičko miješanje boja i dobijao fluoroscentnost. Ulazim u novu priču sa debljim namazima koje skidam s palete i lijepim na platno. Sve to djeluje svježije i drugačije. Zadržao sa vizuelnu senzaciju koja mora da bude zanimljiva posmatraču.”
Koliko Vas okupira crtež?
"Crtež je moje uporište i kada crtam u stanju sam da radim po petnaest sati. Kada slikam, ja telefoniram, kuvam kafu, kuvam ručak... Ne postoji neko logično objašnjenje zašto je to tako, možda sam način mog bavljenja crtežom iziskuje potpunu koncentraciju. I kada radim sliku, i kada sam okrenut crtežu ili grafici, maksimalno se trudim da ispoštujem medij u kom stvaram".
Vaši aktovi djelimično prenose zanimljivu, zavidnu, atmosferu u Vašem ateljeu. Kako počinje priča?
"Stvaram u jednoj staroj kući u Zemunu, koju sam vremenom adaptirao. Svi koji su dolazili pričali su o jednoj pozitivnoj atmosferi, posebno modeli koji su dio čitave poetike. Kada sam uložio novac i napravio na drugom spratu pravi atelje sa krovnim osvjetljenjem, bio sam oduševljen, a posjetioci razočarani uz komentare da je prostor postao sterilan.”
Često izlažete u inostranstvu, a Vaši radovi su dio brojnih muzejskih i privatnih kolekcija.
"Posljednjih pet godina član sam umjetničke grupe iz skoro svih evropskih zemalja koju je osnovao poznati pariski umjetnik Lukas Kandl. Imamo običaj da organizujemo izložbe, koje predstavljamo po svim većim evropskim kulturnim centrima. Prva izložba se svake godine organizuje u Gran Paleu u Parizu, a kasnije se seli u Njemačku, Austriju, Švajcarsku... Izložbe su veoma posjećene, samo je prošle bilo 350 000 zainteresovanih. Trenutno učestvujem na tri kolektivne izložbe u Evropi".
A kada ste u Beogradu, to izgleda...
"U Srbiji su umjetnici u nezavidnom položaju zbog loše političke situacije. Trideset godina bio sam samostalni umjetnik i isključivo živio od toga. Sve se to sada srozalo. Povukli su se i kupci. Ono što je pogubno je ta nova klima koja je sliku izbacila iz zvaničnih prostora. To nije slučaj u Evropi, u svijetu.
"Ti 'savjeti moderno orijentisanih' su potpuno eliminisali klasičnu sliku"
Mi smo uvijek imali samo klasičnu sliku i sve se tu završavalo. Ulaskom demokratskih snaga iz tih promjena u samoj kulturi, koje kao da su diktirane iz nekog stranog prostora, došlo je do stvaranja savjeta 'moderno orijentisanih'. Ali, postavlja se pitanje šta je moderno. Je li to moja slika ili konceptualni rad.
Tvrdim da je i jedno i drugo. Jer ako moju sliku vidi 350 000 ljudi, ona živi, ona je moderna. Ti 'savjeti moderno orijentisanih' su potpuno eliminisali klasičnu sliku i počeli da dovode kuratore, istoričare i kritičare iz inostranstva da nam oni odrede šta je to što možemo prepoznati kao pravu umjetnost u Beogradu, u Srbiji.
U Knez Mihajlovoj, gdje se nalaze sve ključne galerije - Galarija kulturnog centra, Galerija muzeja savremene umetnosti, zadesila je praznina. One na godišnjem nivou nemaju par hiljada posjetilaca. Tužno je što je posmatrač izbačen iz galerije.
( Jelena Pavićević - Tatar )