Godinu dana kasnije: Što je ostalo od pokreta "Occupy"

Ono što se prošle jeseni dogodilo na Menhetnu bilo je nešto između jednog trenutka i pokreta, kaže stručnjak na području teorije o organizacijama Maršal Ganc.

"Groznica Occupy" je bila zarazna - ne samo zbog kreativnosti i odvažnosti svojih prvobitno nekoliko stotina, a kasnije hiljada pobornika. Oni su, naime, bili našli način za iskazivanje raširenog osjećaja da je vladavina novca željezni kavez.

Jedan od najpopularnijih slogana ispisivanih na transparentima i izvikivanih na protestnim marševima bio je: "Banke su spašene, mi smo prodani". Pokret Occupy je propagirao stav da moć novca predstavlja krizu morala. Svojim elanom i bogatstvom ideja je pokret pak predstavljao pokušaj da se moralni sistem ponovno uspostavi.

David protiv Golijata

Suprotno očekivanjima mnogih, pa i samih aktivista, tabor koji se stvorio u blizini Wall Streeta sa stotinama svojih sljedbenika postao je ishodište jednog šarolikog pokreta koji je privukao desetinee, a kasnije i stotine hiljada demonstranata.

"1 posto" i "99 posto" (99 posto čovječanstva na jednoj strani i 1 posto onih koji odlučuju o sudbini tih 99 posto) postali su opšti pojmovi, a drastične razlike goruća globalna tema.

Pokret Occupy je uspio staviti jednu malu, hiperprivilegovanu manjinu na stub srama široke javnosti. Javno je optužena da privređuje samo za svoj džep, da koristi rupe u regulativima i korupciju u politici da bi izvukla vlastitu korist, da time uništava javno dobro i za to ostaje nekažnjena.

Obećavajući početak

Mnogi od inicijatora Occupy pokreta, njegov unutrašnji duhovni motor, bili su doista anarhisti i demokratski radikali opsjednuti samoupravljanjem organizovanim preko "horizontalnih" skupština u kojima će vladati direktna demokratija.

No, puno veći broj sljedbenika Occupyja dolazi iz srednje klase - riječ je sindikalcima, progresivnim snagama različitih boja i predznaka.

Oni nisu bili tako atraktivan motiv za fotografiranje, nisu bili tako ekstravagantni, ali ih je bilo puno više. Upravo je to bila kombinacija koja je osvježila politički krajolik - oduševljenje uskog kruga i mase jednog velikog pokreta.

To je bilo moguće jer je Occupy bio prvi socijalni pokret u SAD-u čiju je temeljnu ideju od početka podržavala većina - to je bio vrlo obećavajući početak.

No, nakon prvih mjeseci magnetska privlačnost Occupyja je počela naglo slabiti. U avgustu ove godine je bilo sve više Amerikanaca koji se "uopšte više" nisu mogli identifikovati s Occupy pokretom ili "samo malo".

Zasluge pokreta

Uprkos tome se pokret Occupy može smatrati uspješnim. Kao prvo, promijenila se politička kultura. Ključni pojmovi pokreta su postali poznati svima, jer su uspostavili osjećaj da su vlastodršci arogantni i pohlepni, a istovremeno nekompetentni i nesposobni popraviti štetu koju su sami napravili.

Kao drugo, pokret je pogurao političare na funkcijama - razmjere akcije Occupy Wall Street su dotakli čak republikance i naveli teško konzervativnog Njuta Gingriča na to da u kampanji za predsjedničkog kandidata Republikanske stranke svog rivala Mita Romnija nazove pohlepnim kapitalistom.

Gingriču je to malo pomoglo, ali je zato Obama od tog unutarstranačkog sukoba njegovih političkih protivnika profitirao. Demokrati su se pak načelno vrlo oprezno odnosili prema Occupyju - iz straha da bi im prevelika bliskost mogla štetiti.

Kao treće, čak su se i najveće banke našle pod pritiskom. Neki honorari i "odštete" šefovima banaka su povučeni. Na dioničarskoj skupštini Citigroupa prošlog proljeća je 55 posto suvlasnika glasala protiv isplate 14,9 milijuna dolara šefu firme.

Kao četvrto, lokalni pokreti su u nekim slučajevima ometali, pa čak i spriječili prinudna iseljavanja koje su naložili bezobzirni finansijeri (među njima i vodeće banke).

Narušeni ugled

Istovremeno su gradske vlasti raščistile tabor aktivista Occupyja. Njegovu jezgru i dalje podrivaju ideološki i praktični sukobi. Rascijepi su se produbili.

Neki aktivisti su upali u radikalne stavovi tipa sve ili ništa, između ostalog i zbog nepopustljivosti organa vlasti. Policija se tako specijalizovala u zastrašivanju, dizanju ograda i upotrebi otrovnih jemikalija.

Čak je znala poslati i tenkove na ulice. Demonstracija snage je raspirivala strasti i porive za uništavanjem. Rezultat toga su bili nasilnički izgredi. Bez obzira ko je bacio prvi kamen ili razbio prvi prozor, javnost je pripadnike pokreta osuđivala za nastalu štetu.

A razne grupacije njegovih sljedbenika nisu uvijek pokazivale da je doista moguć i jedan drugačiji svijet - osim možda još nemirnijeg, neugodnijeg i opasnijeg.

Occupy 2.0?

I što sada? Occupy se još uvijek može razviti u jedan dugoročni, potpuni pokret. A za to mora privući u svoje redove široku masu sljedbenika, a ne samo manjinu koja čezne za 100-postotnim sudjelovanjem u vlasti.

Obje strane - i radikali i reformatori - trebaju pojačanje. Sami počeci, koliko god obećavajući bili, dugoročno nemaju silinu kakva je potrebna da bi jedan pokret ostavio velike tragove.

Nema ni blizu dovoljno anarhista i revolucionara da bi oni sami mogli promijeniti SAD. Sljedeća faza, ako je bude, bila bi nastavak gradnje na temeljima koje je stvorio Occupy.

A za to je potrebna jedna kritična analiza svega što je postignuto - i što nije postignuto. Moje lično mišljenje je da Occupy 2.0 mora biti rekonfiguriran.

On bi morao biti podstican preko mreža i organizacija raznoraznih vrsta. I ne može biti vođen samo horizontalno. Jer to troši previše energije.

Tod Gitlin je profesor novinarstva i sociologije na njujorškom univerzitetu Kolumbija i autor novoobjavljene knjige: "Occupy Nation: The Roots, the Spirit and the Promise of Occupy Wall Street".

Galerija

( Deutsche Welle, Tod Gitlin )