NIŠTA NIJE SLUČAJNO
Procrnogorski Crnogorci
...svi smo Crnogorci ili Srbi što nije svejedno – ta se supstanca ne može mjeriti niti uzeti kao pouzdan osnov za radno mjesto, platu, business, ekonomski napredak društva ili pojedinca
Nekad su Crnogorci bili Crnogorci po rođenju. Dovoljno je bilo da se rodiš i sva Crna Gora znala je za tebe. Biti Crnogorac bilo je koliko jednostavno toliko važno i teško - ponekad više kazna nego nagrada.
Čuvati obraz crnogorski bio je kategorički imperativ - odgovornost prema rodu uslov ličnog ponosa i osjećaja valjanosti prema izvanjcima. U svoje zlatno doba Crnogorci su mjereni i vrednovani po junaštvu, a potom ka’ i ostali - po radu i rezultatima rada. Prva mjera je budući depolitizovana, namah obezvrijeđena - druga pak mjera - koliko god razumna i prirodna u nejunačko doba, pokazala se nemogućom za implementaciju.
U revolucionarnom historijskom poduhvatu najboljih sinova naših naroda i narodnosti, koji su stvorili i rukovodili jednim od najboljih društveno-političkih poredaka u povijesti planete važilo je pravilo: „Radio ne radio – svira ti radio“.
Uostalom, vazda je najteže bilo biti crnac i Crnogorac. Svaka majka može roditi čo’jeka - Crnogorca samo Crnogorka - pisao je jedan pjesnik našeg roda, ali nekog nama sasma stranog naroda. A tek nacije, da nas veliki Bog (i koalicija) sačuva.
Kriza ideje
Naravno, pojavila se na koncu revolucije duboka kriza ideje: društvo u kojem su svi evoluirali kao komunisti počelo je da se guši u uspjehu programa rukovodeće partije. Svi su htjeli da budu privilegovani – što nije protivno razumu – tako je koncept avangarde provaljen i poharan. Nakon upokojene Titine direktive masivno poslušno članstvo gubi kompas i ne zna kuda. Na istorijskoj VIII sjednici je napokon rečeno: ne znamo da radimo al’ znamo da se bijemo. Obnova ideje bila je na pomolu.
Vrti, vrti, poslije švrljanja po komšiluku, ispade da je najbolje da se mjerimo i nagrađujemo po tome koliki je ko Crnogorac ili Srbin, svejedno. (Potlje nije bilo svejedno mada ko se dosjetio taj se većma namjestio i omastio). Neki su neminovno kasnili u idejnom prestrojavanju misleći da je to ama baš budalasto i nebitno – svi smo Crnogorci ili Srbi što nije svejedno – ta se supstanca ne može mjeriti niti uzeti kao pouzdan osnov za radno mjesto, platu, business, ekonomski napredak društva ili pojedinca.
Razum i formalna logika opet su pokazali svoju nemoć, a pamet još jednom ustuknula i popustila. Vrijeme je za novi zid – između nas i njih – po pravilima koje Mi propisujemo. Posla brale, koliko ti Bog hoće!
Obnova ideje u neoliberalnom ruhu
"Crna Gora je dobrano partijska država" – kroatizirano (naučio na Dubrovniku) predizborno klikuje visoki funkcioner DPS-a M.V. po obrazovanju zaludnji pravnik. Na stranu ona narodna „čega se pametni stidi”…, jedan pravnik, obaška obnovljeni, ne bi smio osnovne pretpostavke i temelje državnosti da iznosi na predizborni pazar i ohrabruje korumpirane glasače sviknute na privilegije po osnovu puke poslušnosti.
Podgrijavajući predizbornu lakomost i neurozu - mudruje: „za Crnu Goru i Crnogorce, najznačajnije radno mjesto je biti vlast“. Iskreno nema što, glasači nemate čega da se stidite: ponašajte se kao i do sada – sebično i vlastonosno, koristite državu za lične projekte i svrhe – glasajte za stečene privilegije i neravnopravnost, svoja radna mjesta, business, svoju užu zajednicu kao pouzdan temelj partijske države.
Ispod tanke neoliberalne pokorice druga Miška lahko uzavri sektaška strast boljševika. I naum partijski – predgrađanski – nepravni, nepravedni i nepravični karakter države.
Partijska država
Partijska država je taman država koliko je i trula jabuka – jabuka. (Poznato je kod truleži da ubrzano napreduje). Najzad, drug Miško se zanago sjeća da smo uoči urušavanja Komunizma već, svi do jednoga, postali prepodobni poslušni članovi partije. U tom smislu je sve bilo u najboljem redu.
U samoj „Tvornici Radoje Dakić“ bilo je komunista više nego nekad u cijeloj Jugoslaviji. Čista dijalektika druga Lenjina koju je međutim doživio samo drug Miško: na vrhuncu svoga razvoja komunizam prelazi u svoju suprotnost – neoliberalizam. Vozdignuti članovi partije, uglađeni kosmopoliti i leptir mašna internacionalisti prelaze sa kavijara na kačamak, postaju pleme, nahija, katunjani i Crnogorci (ili Srbi što nikako nije svejedno).
I to u iznosu od preko 100% - ako je vjerovati preliminarnim iskazima istaknutih bratstvenika budućih tranzicionista, evroatlantskih posvećenika, neoliberala. Tek, nakon što rad nije stvorio čo’jeka, Crnogorac je postao fundamentalno, unosno zanimanje, osnovica, polazište i odredište. Najviša mjera političke podobnosti. I nadasve korisna nejasnoća.
Tako partija proizvodi frakcije, razlomljeno, otuđeno i podijeljeno društvo, partijsku diktaturu, poslušnost i koristoljublje. Vi ste, drugovi i bratstvenici, obnovili jednu primitivnu ideju a ne Državu. Pravna država je za vas i nadalje špansko selo. Vama bliža srcu partijska država je taman toliko država koliko i trula jabuka – jabuka.
P.S. Čovjek se u CG rađa dva puta: kao homo sapines i politički – homo politicus. Prvi slučaj je univerzalna pojava što postmodernog (ili predmodernog svejedno) Crnogorca ostavlja ravnodušnim. Pitanje je koliko univerzalne istine uopće, obavezuju jednog suverenog proCrnogorskog Crnogorca. Uostalom, u MNE si se zaludu i rodio ako od toga nijesi napravio političko pitanje i karijeru. Ako je vjerovati vazdakadašnjem drugu Mišku.
( Ratimir Vujačić )