Lična karta prazna je

Sve je počelo sa Nives Celzijus i njenom knjigom intrigantnog naslova „Gola istina“. Knjiga je u Hrvatskoj postala hit, i prema pravilima festivala knjiga u Puli, trebalo je da primi nagradu Kiklop za najčitaniju i najprodavaniju knjigu u 2008. godini. Međutim, nagrada joj nije uručena navodno jer niko nije htio da preuzme odgovornost i preda joj skulpturu "Kiklop" rad akademskog slikara i kipara Josipa Diminića i diplomu koja potvrđuje dobitnika nagrade.

Nives je tužila festival i pulski sud je presudio u njenu korist, što je samo učvrstilo njenu poziciju na ljestvici hrvatske „književnosti“, a popularnost je naravno rasla. Ne treba dovoditi u pitanje da li je Nives Celzijus uspjela da nađe rupu u pravilima i osvoji nagradu, ona je ipak napisala knjigu koja je u toj godini bila načitanija (iako zli dusi tvrde da je nije ona pisala) i zaslužila je nagradu. Treba razmisliti o tome da li je u tom slučaju kriva Nives Celzijus (i zašto) ili publika.

Povodom dvadeset godina od smrti Borislava Pekića, u Beogradu je organizovan skup pod nazivom „Pekić, naš sagovornik“ i prisustvovalo je svega dvanaest ljudi, a od pozvanih 26 književnika, odazvalo se samo njih dvoje. Ogorčen, književni kritičar Aleksadar Jerkov rekao je da treba da se stide književnici i komplet društvo. On je naveo i primjer nemarnosti i nepažnje koja prati lik i djelo Milorada Pavića, koji je takođe brzo i lako zaboravljen kao i Borislav Pekić. Jerkov se osvrnuo na pitanje književne vrijednosti i šta znači biti književnik u Srbiji. On je rekao i da živimo u prelomnom dobu kad se gase prave vrijednosti i počinje duhovna pustoš. Voditeljska literatura je naziv koji je iskoristio da opiše novi trend na „književnoj sceni“.

Upravo u vrijeme skupa o Pekiću, svi mediji su prenijeli vijest da je Suzana Mančić napisala knjigu, i to ispovijest! Nema sumnje da će knjiga biti bestseler, a nema mjesta ni sumnji u kvalitet. Voditeljke Jelena Bačić-Alimpić i Vesna Dedić-Milivojević neprikosnoveno čuvaju prva mjesta na listama najprodavanijih knjiga u regionu.

Nije to ništa novo, one koriste prednost popularnosti i sa podlogom ulaze u svijet „književnosti“. Formula njihovog uspjeha leži u glavama čitalaca, odnosni u praznini njihovih glava koje dozvoljavaju da ih ispune unutrašnjosti takvih knjiga. Pojava takve literature isto je što i pojava turbo folka. Ako je preko 300 000 visokoobrazovanih ljudi napustilo državu devedesetih godina, pojava voditeljske literature uopšte ne čudi, kao ni postojanje obožavatelja lika i „djela“ voditeljki.

Treba samo pogledati emisiju Olje Bećković „Utisak nedelje“ u kojoj su gostovali Jovan Ćirilov i Jelena Karleuša (na YouTubu ćete lakše pronaći taj link ukoliko ukucate Jelena Karleuša, nego li Jovan Ćirilov, što je opet dokaz vremena). U kratkim crtama Jelena Karleuša objašnjava Jovanu Ćirilovu zašto je njena kolumna čitanija od njegove „inteligentne, ali dosadne kolumne“.

Tiražima voditeljske književnosti jedino su uspjeli da pariraju Emir Kusturica i Žarko Laušević sa svojim biografijama. Pisci u regionu se dijele na one koji jadikuju nad sudbinom književnosti i na one koji svim silama uključujući performanse, provokacije i skandale i skreću pažnju prvo na sebe, pa zatim na svoja djela. Sve je to legitimno, jer niko ne bira sredstva do cilja. Rodiće se možda kao reakcija na vrijeme i propadanje neka nova generacija pisaca i umjetnika koja će uspjeti talentom i voljom da slomi voditeljsku književnost i slične izdanke.

Ispovijesti voditeljki i poznatih lica sa estrade može da doživi vrhunac ukoliko Svetlana-Ceca Ražnatović, rođena Veličković napiše biografiju. Nema sumnje da bi njene ispovijesti imale publiku, naročito ukoliko naslov bude „On je za mene živ“ ili nešto slično tome. To bi bio tiraž!

( Đuro Radosavović )