Davidov toranj u Karakasu - mnogo više od tipične skvoterskepriče

...But still you'll never get it right,/ 'cos when you're laid in bed at night,/watching roaches climb the wall,/ if you call your Dad he could stop it all...

Pulp, Common People (Different Class, 1995)

Da rezimiramo...

Odabir teme je prvi, suštinski korak. Toliko je tema na ovom bijelom svijetu - a Zlatni lav je ipak rijetka zvijerka koja vješto zaobilazi labave, nemušto postavljene zamke. Zlatnog lava trenutno zanimaju jake, ali ne previše teške priče - sa srećnim ishodom i adekvatnim, lako razumljivim, očiglednim naravoučenijem - priče servirane uz lak garnirung realne utemeljenosti.

Jedno od ključnih obilježja vremena u kojem živimo je sveprisutna jeza od same pomisli na totalno siromaštvo

Realni segment nikako ne smije biti sirov - treba ga dugo pirjati na tihoj vatri naučno-istraživački utemeljenih analiza - ali treba paziti da te analize ne postanu same sebi svrha.

Dakle, najbolje je odabrati kakav nedovršeni neboder od 45 spratova u centru finansijskog distrikta nekog megalopolisa na drugom, ili čak trećem kraju svijeta - megalopolisa poput Karakasa, na primjer.

Još ako ta besmislena gomila čelika, betona i stakla - u kompletu sa heliodromom na vrhu - figurira kao idealan spomenik finansijsko-ekonomskom krahu čitave jedne države - konkretno Venecuele - koja je krahirala 1994. i do dan-danas nije uspjela da stane na noge (u jesen 2008. je dobila još jedan strahovit udarac u pleksus) - onda ste krenuli pravim putem.

Život bez WC šolje, uredno opremljene vodokotlićem punim vode - jeste moguć

Nedostaje vam još samo neki egzotičan začin - a to je, u ovom slučaju, činjenica da u pomenutom neboderu - Davidovom tornju (Torre de David) - već pet godina harmonično obitava visokofunkcionalna zajednica skvotera. Više od 3.000 duša, tj. 800 porodica na rubu (poštene) egzistencije, Davidov neboder smatra svojim domom.

Jedno od ključnih obilježja vremena u kojem živimo je sveprisutna jeza od same pomisli na totalno siromaštvo. Ta jeza, u nekim slučajevima prećena realnim strahom, uzrokovana je globalnim finansijsko-ekonomskim sunovratom - kojemu se ne nazire kraj.

Pozitivni primjeri, poput dešavanja unutar Davidovog tornja u Karakasu, ukazuju na moguće rješenje, tj. razrješenje - ako padne barijera koja ogromnu većinu svjetske populacije dijeli od ozbiljnih egzistencijalnih problema - barijera koja počiva na redovnim primanjima, kakvim-takvim, doduše sve tanjim i tanjim - onda je lijepo znati da postoji način da se časno nastavi život čak i bez regularnog krova nad glavom - što je suštinska odrednica egzistencijalnog minimuma.

Život bez WC šolje, uredno opremljene vodokotlićem punim vode - jeste moguć. Uvijek postoji rješenje - pogotovo ako ste preduzimljivi, tj. mladi, zdravi i poletni. Ako niste - bolje je kada živite u harmoničnoj zajednici, nego kada ste prepušteni sami sebi - uvijek će se unutar zajednice naći neko mlad, zdrav i poletan - ko će sa vama podijeliti komad svog hljeba nasušnog. Siromašni su skloni dijeljenju - bogati nisu - bogati su skloni podizanju visokih i debelih zidova oko svojih rezidencija.

I tu je zapravo kvaka...

Opozicija u Venecueli se uglavnom slaže oko stava da je Davidov toranj slika i prilika stanja u državi nakon što je Ugo Čaves došao na vlast 1999. godine

Iz pozicije nekoga ko je pozvan da izlaže na Međunarodoj izložbi - ključnom segmentu XIII Bijenala arhitekture u Veneciji - pametno je baviti se bizarnim modalitetima funkcionisanja magrinalnih ljudskih zajednica - ali nije pametno zalaziti u najcrnje urbane konglomerate gdje caruju heroin, krek, prostitucija, nasilje i sva ostala zla redom.

Debeli prsten kartonskih naselja koji poput amazonskog udava steže centar Karakasa, jeste interesantan s naučnog stanovišta - ali prefinjena venecijanska publika ipak ima osjetljive stomake - pa ne preferira sumorne priče bez srećnog kraja.

Sasvim je dovoljno naglasiti da baš u finansijskom distriktu glavnog grada jedne do zla boga korumpirane i kriminalizovane države - gdje su klasne razlike gotovo nepojmljive - postoji ruina ambiciozno zamišljenog nebodera koju su okupirali skvoteri.

Ako ste političar na vlasti u Venecueli, ili moćan bankar - ili i jedno i drugo - pa upravo razmišljate o svom sljedećem koraku - koji će, sasvim je izvjesno, gurnuti u teško siromaštvo još koji milion stanovnika države u kojoj operišete - onda vam ne odgovara da iz svog kabineta, pozicioniranog na najvišem spratu velebnog poslovnog nebodera u finansijskom distriktu - po čitav dan posmatrate vesele skvotere i neke blesave arhitekte u bijelim odijelima i crnim majicama koji, navodno, pomažu skvoterima u susjednom neboderu da riješe problem postavljanja kanalizacione mreže.

Sve je u redu, naravno, pod vašom rukom su i dalje sve poluge vlasti... ali ipak... što ako jednog dana skvoteri riješe da okupiraju i vaš kabinet, što ćete u tom slučaju preduzeti?

Većina je žestoko osporavala ideju četvoročlanog tima da "Venecuelu predstavi projektom/instalacijom "Torre David/ Gran Horizonte"

Treba zračiti dobrom voljom - treba biti pozitivan - to je najbitnije, za sad. Opozicija u Venecueli se uglavnom slaže oko stava da je Davidov toranj slika i prilika stanja u državi nakon što je Ugo Čaves došao na vlast 1999. godine. Čaves, presjednik države, kaže da je toranj "monstrum kapitalizma", ostavljen u nasljeđe njegovoj Vladi - i da će Vlada, koliko je sjutra, poraditi na rješenju problema.

Čak i prije nego što su arhitekti Alfredo Brilemburg iz Venecuele i Hubert Klumpner iz Austrije - što zajednički vode interdisciplinarni projektantski/dizajnerski studio Urban - Think Tank, skraćeno U - TT, sa sjedištima u Venecueli, tj. u Karakasu, i Švajcarskoj, tj. u Cirihu - udružili snage sa britanskim novinarom i kuratorom Džastinom Mekgurkom, te holandskim fotografom Ivanom Banom - i osvojili Zlatnog lava za najbolji projekat/ instalaciju na XIII Bijenalu arhitekture u Veneciji - arhitektonska struka u dalekoj Venecueli se spremno podigla na noge.

Većina je žestoko osporavala ideju četvoročlanog tima da "Venecuelu predstavi projektom/instalacijom "Torre David/ Gran Horizonte", jer ta instalacija slavi jedno nedovršeno arhitektonsko djelo, ruinu nebodera u samom centru glavnog grada" - zaboravljajući usput da su Brilemburg i Klumpner dobili direktan poziv od gospodina Dejvida Čiperfilda, direktora Bijenala, da uzmu učešća na Međunarodnoj izložbi - dakle, nisu svojom instalacijom u Veneciji predstavili Venecuelu, nego sebe i svoje istraživanje - Venecuela ima nacionalnu postavku na Bijenalu - koja, nažalost, nije nagrađena, niti je bila primijećena od strane medija.

Drugi su opet zastupali tezu da je riječ o zavjeri - arhitekti su, navodno, namjerno propustili da naglase da vlasti u Venecueli eksplicitno podržavaju, uglavnom svojom inertnošću - zauzimanje i okupaciju državne imovine od strane skvotera.

"Davidov toranj je nevjerovatna laboratorija ljudske ingenioznosti", kaže Brilemburg

"U stvari, takvi stavovi ne reflektuju pravu prirodu i svrhu instalacije", stoji u saopštenju za javnost autorskog tima. "Kreatori instalacije izbjegavaju da se postave iza bilo koje političke opcije, što argumentuju stavom da Torre David/ Gran Horizonte ne predstavlja arhitekturu Venecuele, već je prije riječ o eksperimentu koji se tiče neformalno-formalne hibridnosti i kritičnog trenutka po pitanju globalnog fenomena neformalnog življenja. A kako je cilj bio u pokretanju globalne debate o Davidovom tornju, kao i drugim sličnim pozicijama u mnogom velikim gradovima, dio instalacije su i brojna pisma, te novinski članci koji su bili potaknuti najavom teme instalacije".

Instalacija je zapravo privremeni restoran Gran Horizonte - postavljen u samom srcu Arsenala. U restoranu se služe nacionalna jela Venecule - poput arepa (neke vrste suvih priganica od kukuruznog brašna, koje se režu uzduž i pune raznim nadjevima, po želji).

Prostor restorana je omeđen zidom od blok opeke, na kojem su postavljene nevjerovatne fotografije Ivana Bana - koje na najbolji mogući način ilustruju sve aspekte života u Davidovom tornju - bez naznaka želje da se stvar dodatno romantizira.

Te fotografije su umjetnička djela - strogo dokumentarnog karaktera. Najfascinantnije na tim fotografijama je što Ban insistira na svojevrsnoj sinergiji između ljudi i fizičkog prostora tornja - nakon što pogledate nekoliko tih fotografija, jasno vam je da život u tornju, između svega ostalog, podrazumijeva i konstantan oprez - jer je opasnost od pada u ponor (nigdje nema ograda), jedna od specifičnosti tog života - života na ivici, doslovno.

Davidov toranj egzistira unutar mreže 500 godina starog kolonijalnog grada u Južnoj Americi

Istraživanje koje su sproveli Brilemburg i Klumpner u Davidovom tornju rezultiralo je definisanjem bazičnih principa koje bi trebalo primijenjivati prilikom budućih pokušaja da se riješi gorući problem nedostatka jeftinih stanova u Karakasu.

"Davidov toranj je nevjerovatna laboratorija ljudske ingenioznosti", kaže Brilemburg. "Doduše, Klumpner i ja nismo dugo izdržali živeći kao skvoteri u tornju, ali smo ubijeđeni da je preduslov izgradnje jeftinih stanova u gradu ići u visinu - graditi vertikalno - i možda ostaviti ljudima da sami grade svoje stanove. Mi bismo postavili najjednostavniju infrastrukturu, a onda bi na stanarima bilo da sami formiraju svoje stambene jedinice".

Klumpner, sa svoje strane, tvrdi da je Davidov toranj mnogo više od pukog primjera jednog od tipova neformalnog socijalnog stanovanja. "Frenk Lojd Rajt je jednom rekao da će se novi grad pojaviti slučajno, bez ikakve namjere, bez planova. To neće biti "arhitektura", niti će imati bilo kakve veze s tim.

Davidov toranj egzistira unutar mreže 500 godina starog kolonijalnog grada u Južnoj Americi. Imate to preklapanje slojeva novog i starog, formalnog i neformalnog. Nužnost mobilnosti primorava ljude da intervenišu na centralizovanoj infrastrukturi - to su stvari koje možete vidjeti u Davidovom tornju".

O ostalim interesantnim postavkama na XIII Bijenalu arhitketure u Veneciji - u narednom broju.

( Borislav Vukićević )