Dimitrije Popović o El Grekovoj slici "Svlačenje odore sa Hrista"
Po sredini ovog naslikanog mnoštva, nervoznih kretnji i radoznalih izraza lica okupljene svjetine ukomponirana je Hristova figura
Među kompozicijama sakralnih motiva u opusu Domenikosa Teotokopulosa poznatog pod nadimkom El Greko, posebno se ističe djelo “Espolio” ili “Svlačenje odore sa Hrista”. Ova slika dovršena 1579. godine bila je naručena od Dijega Kastilja za sakristiju katedrale u Toledu, gdje se i danas nalazi.
Ako s pravom zanemarimo pojedinosti onovremenih kritičkih komentara poput onih kanonika Garsije de Lojsa da iznad glave Sina Božijeg ne smiju biti naslikani ljudi iz običnog puka, i ovo djelo promatramo u njegovoj istinskoj veličini, onda nam se otkrivaju njegove posebnosti koje ga čine autentičnim remek-djelom.
U prvom redu je to način koncipiranja kompozicije. Vertikalna površina platna monumentalnih dimenzija gotovo je zatrpana figurama čime se sugerira dramatičnost prizora kojeg posmatramo.
Dinamičnost događanja na zemlji potencirano je tamnim nebom naslikanim na uskoj površini pri gornjem dijelu slike. Nebo je prikazano u bljeskovima mistične svjetlosti čiju dramatičnost pojačavaju uzdignuta koplja rimskih vojnika. Na metalnim vrhovima i oštrim sječivima oružja bljeska se svjetlost golgotskog neba.
Osvjetljenje, boja puti Hristovog lica i ruku, njihovi pokreti i geste daju upečatljiv kontrast u prizoru jerusalimskog mnoštva
Po sredini ovog naslikanog mnoštva, nervoznih kretnji i radoznalih izraza lica okupljene svjetine ukomponirana je Hristova figura čije izduženo tijelo i produhovljeni izraz lica unose nešto uzvišeno u prostoru u kojem se priprema okrutno kažnjavanje.
Podno Hrista u lijevom uglu slike zabrinute i uznemirene tri Marije, Isusova majka, Marija Kleofina i Marija Magdalena gledaju prema poprečnoj gredi krsta na kojoj jedan od učesnika golgotskog događanja svrdlom buši rupu u kojoj će kroz Hristovu šaku biti zakovan ekser.
On je sav predat poslu kojeg obavlja. Snažne ruke zavrnutih rukava s napetim mišićima i nabreklom venom na onoj kojom upire svrdlom sugeriraju brutalnost onoga što će uskoro uslijediti.
Drugi lik naslikan iznad ovog povijenog, odbojne tamnopute fizionomije u odjeći takođe zavrnutih rukava agresivno pruža ruke prema Hristu. Jednom zateže konop kojim je vezana Hristova ruka dok drugom hvata rub Isusove haljine u namjeri da je strgne sa tijela.
U Grekovoj slici veličina mesijinog duha trijumfuje dok se tijelo predaje “u ruke grešnika”
Osvjetljenje, boja puti Hristovog lica i ruku, njihovi pokreti i geste daju upečatljiv kontrast u prizoru jerusalimskog mnoštva čineći Božjeg Sina istovremeno prisutnim i odsutnim u psihološkom i duhovnom smislu.
Njegov blaženi izraz lica, krupne oči suznog sjaja okrenute nebu kao i lijepa ruka položena na sredogruđe, govori o božanskom biću, o “čovjeku boli” što se svjesno žrtvuje iz ljubavi prema drugima. Koliko je ovaj Hrist dalek od onog “tjeskobne duše” koji se u Getsemanskom vrtu molio: “Oče, ako je moguće neka me ovaj kalež zaobiđe”.
U Grekovoj slici veličina mesijinog duha trijumfuje dok se tijelo predaje “u ruke grešnika”. U tom psihološkom nijansiranju prikazane scene očituje se sva suptilnost El Grekove kreacije; Isus je Čovjek među svjetinom i Bog koji će, žrtvujući se, spasiti tu svjetinu koja mu je na Golgoti dovikivala: “Ako si Isus spasi se sam”.
Kolorističko bogatstvo slike, komplementirani odnosi boja u pojedinim djelovima (Magdalenina odora, Hristova haljina i naslikana odjeća) te kontrasti tamnog i svijetlog čine ovu kompoziciju ustreptalom scenom.
Posebna slikarska i moguća simbolička kvaliteta osim u Isusovom liku ogleda se u njegovoj odori koja dominira kompozicijom
El Grekov smisao, ako se tako može reći, za manirističku režiju prizora ogleda se posebno u liku mračne ozbiljne fizionomije čovjeka što mirno, podbočen u sjajnom oklopu, gotovo kao da pozira, stoji sa desne Hristove strane. On ne gleda u Hrista ni u okupljeno mnoštvo.
Taj lik za kojeg se smatra da predstavlja rimskog vojnika Longina, gleda u nas, u promatrače Grekove slike. On je oklopom i licem hladno oličenje smrti. On je onaj koji će kopljem smrtno probosti Hristov prsni koš iz kojeg će kako piše u Evanđelju “poteći krv i voda”.
Posebna slikarska i moguća simbolička kvaliteta osim u Isusovom liku ogleda se u njegovoj odori koja dominira kompozicijom. Njena crvena boja oličava boju čuda posljednje večere, boju transsupstancijacije kada se u euharistijskom misteriju vino pretvara u spasiteljevu krv. Crvena boja haljine je i boja prolivene žrtvene krvi iz rana raspetog Hristovog tijela.
Ako scenu El Grekove kompozicije posmatramo i kao mistično poistovjećenje naziva djela sa onim što će netom uslijediti na Golgoti, onda se Hristova haljina na ovoj slici može ukazati i kao velika mrlja krvi što prekriva tijelo nevine žrtve.
( Dimitrije Popović )