Niko od nas ne zna koliko može

Izložba “Kada ti život kao poklon okači dugu na leđa“ Jelene Blečić, poznate beogradske umjetnice, predstavljena je u galeriji “Pizana” u Porto Montenegru. Slike, skulpture, objekti, redizajnirane stolovače i lampe, komoda “S vremena na vrijeme nije loše pogledati odozgo”, umjetnica je spojila u dinamičnu priču, koja je okupila brojnu likovnu publiku.

Jelena se poslije dvanaest godina predstavila u Crnoj Gori, a radovi u galeriji “Pizana” su nastali u posljednjih nekoliko godina. Do sada je bila u prilici da ih pogleda publika u Francuskoj, Danskoj i Sloveniji, a kako je najavila umjetnica intenzivno razmišlja o izložbi u Beogradu.

Jelena Blečić, slikarka i dizajnerka, magistrirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu. Stipendista je države Meksiko i gostujući umjetnik u Nacionalnom centru umjetnosti „Esmeralda”.

"Samo oni koji probaju da pobjeđuju sebe iznova i iznova, osjetili su šta znači nagrada za rad protkan ljubavlju"

Imala je više od 15 samostalnih i 20 kolektivnih izložbi, a učestvovala je i u brojnim marketinškim projektima i kampanjama, kao i na brojnim likovnim kolonijama i brojnim humanitarnim akcijama. Član je ULUS-a.

Možete li nam približiti avanturu stvaranja likovne priče “Kada ti život kao poklon okači dugu na leđa”, kojom ste se nedavno predstavili u galeriji “Pizana” u Tivtu?

"Lijepa riječ “avantura”, mnogima vjerovatno neočekivana kada je stvaranje u pitanju. Vrlo tačna verbalizacija kada je tema nastajanje svake slike, svakog komada. Najzanimljiviji dio avanture upravo jeste nastajanje, rađanje, otjelotvorenje… Istovremeno iscrpljuje i obnavlja, čisti i osvježava. Ne znam da li je duh moga bića sretniji dok stvara ili kada prepozna trenutak da je komad koji radim gotov, završen, da je dobio svoju mjeru, svoj život.

Potpuna čarolija i avantura, divan ozbiljno–neozbiljan, a razigran svijet u kojem živim tolike godine. U međuvremenu otkrila sam da na leđima nosim dugu i da mi ona pogled čini zdravijim i ljepšim. Sve je u stavu i u pogledu na život… Kako izabereš i odlučiš. Sve je u tebi samom, život nije lak, od rađanja samog pa nadalje.

To zaista nije teško primijetiti. Ipak ukus života dolazi sa izvora koje treba njegovati i čuvati. On je u nama samima - lako presahne, ali se da obnoviti. I dalje smijem da tvrdim da ozbiljnu prevagu našeg životnog postojanja čine lijepi trenuci.

Pitanje je umijemo li uvijek da ih prepoznamo i jesmo li u stanju da osjetimo taj ukus koji život čini životom. Znamo li uvijek da tumačimo znakove na putu? Znamo li čemu služi dijete u nama? Šta nikada ne smijemo zaboraviti?

"Sa realnom tremom u svijesti da izlažem nakon tako dva ozbiljna imena - Salvadora Dalija i Endi Vorhola"

Dugu sam dobila možda rođenjem, a možda na poklon. Kao nagradu za trud i hrabrost da pokušam, kao nagradu za upornu želju da pomjeram sopstvene granice ali sa osmijehom na licu i suncem u oku.

Niko od nas ne zna koliko može. Samo oni koji probaju da pobjeđuju sebe iznova i iznova, osjetili su šta znači nagrada za rad protkan ljubavlju, ali i samodisciplinom i odricanjem. Nakon dvanaest godina ponovo izlažem u Crnoj gori. Pravi vremeplov. Sladak, ali realan. Vrijeme prolazi, kritikuje, brusi, mijenja, posmatra. Prava avantura za moje biće - rolerkoster, ali ja volim luna parkove.

Predivni domaćini su galerija “Pizana” i Porto Montenegro. U svakom smislu sam zadovoljna. Sa realnom tremom u svijesti da izlažem nakon tako dva ozbiljna imena - Salvadora Dalija i Endi Vorhola. Kako god okreneš, avantura, dobro ste rekli".

Na izložbi u Tivtu predstavili ste slike, skulpture, objekte, komadni namještaj. Birate različite forme, ali temom ih povezujete i stvarate cjelinu?

"Jedno tijelo, jedan organizam, diše jednim plućima. Baš tako Cjelina, jedan svijet, filozofija pretočena u različite medije. U mom slučaju promjena medija donosi osvježenje. Oštri vizuru. Jača sveukupno stvaralaštvo. Ideja imam na pretek. Žao mi je što moram da spavam. Više bih voljela da sanjarim otvorenih očiju, a da budnost drugačije organizujem.

"Ironije nema, metafore da i to mnogo"

Bez realizacije ideja ništa se ne događa. Bavim se i dizajnom i likovnom umjetnošću. U ovoj godini sam dizajn zaokružila na ozbiljnijem nivou pokrenuvši svoj brend. Za sada u Crnoj Gori moj dizajn možete potražiti u veoma zanimljivoj konceptualnoj prodavnici Supermarket u Porto Montenegru.

Brend nosi ime Fun Fan, kroz njegovo ime takođe je protkana filozofija koju živim, on rastjeruje loše misli a raspiruje dobru zdravu energiju. Dok se u galeriji “Pizana” nalaze meni posebno dragi komadi nastali u drvetu oraha, trešnje, bukve, skulpture, instalacije, objekti slikani rukom i meni najdraže slike. Srce mog stvaralaštava. Iz njih se sve drugo rascvjetava".

Na izložbi u Tivtu mogle su se vidjeti i stolice, nastale kao redizajn tradicionalne stolovače?

"Za mene izuzetan komad namještaja vrlo jedinstven i posebno udoban, nepravedno skrajnut. Njihovu sudbinu mogu objasniti jedino nadam se dječijim bolestima, oprilično zastupljenim u širem regionu. U pitanju je nepoštovanje sopstvene tradicije, u mjeri koju zaslužuje.

Ovako redizajnirana može stajati u bilo kom savremenom prostoru bilo gdje na svijetu. Ako bi svako od nas doprinio po mrvu, brzo bi smo preležali ovčije boginje, varičele i sve ostale boljke te bi vidjeli malo jasnije čarolije nasljeđa i prirodnih ljepota u mnogo većem broju".

Upuštate se u likovnu “igru” sa otkačenim junacima, smještenu u “Kerolovu zemlju čuda”. Ko su pravi posmatrači Vaše umjetnosti?

"Uff, nekako mi se čini da ipak nije na meni da odgovorim na ovo pitanje. Mogla bih jedino reći da su to ljudi koji imaju duh a nemaju godine i oni koji takvim žele biti".

Kada biste birali tumačenja Vaše likovne metaforičke igre, to bi bio poziv na doživljaj čednosti ili ironijska podvala u odnosu na opštu spoljašnju iskvarenost?

"Poruka. Ima ih mnogo i nijedna. Mogu iznijeti svoje stavove nad kojima se ljudi mogu zamisliti. Ironije nema, metafore da i to mnogo. Šaljivog gledanja naravno! Ali i nježnog i podsjećanja na što zdraviji pogled. Nije nebitno šta mislimo".

Koji sadržaji nam promiču, a ne bi trebalo?

"Zavisi od oka posmatrača. Podvukla bih sveprisutnu slojevitost koja sigurno promiče u posmatranju na prvu loptu".

Kao slikarka u svojoj zemlji osjećate se...

"Moja zemlja kao i svaka druga ima svoje prednosti i mane, malo je mjesta gdje esncija života prožima istinski život i dalje ima ukus. Ko umije da ga osjeti, radost življenja je neizmjerna.

Sa druge strane, nadam se da će se, opet bih smjela reći regionalno, a ne samo u mojoj zemlji, odnos države prema kulturi i tradiciji promijeniti. Nedostaje malo bolja podrška i kvaliteniji odnos prema ljudima iz svijeta umjetnosti, ali ne žalim se. Vjerujem da sve dolazi na svoje".

"Malo su me učili roditelji, malo sam stekla rođenjem, malo me učio život"

Osmijeh na prvi pogled

“Slike Jelene Blečić 'preživjele' su znakove čuđenja i pitanja, razvrstavanja, dovođenja u 'adminstrativni red', nedoumice oko 'identiteta roditelja', postojbine nastajanja i mističnih uticaja... Preživjele su sve ono što se 'sudijama' pričinjavalo kao 'napast' kada se pojavi nešto novo, nepoznato.

I da 'problem' bude veći, to slikarstvo je lijepo i šarmantno, i ljudima - ničim izazvanim, izmamljuje davno zaboravljeni osmijeh, osmijeh na prvi pogled. Jelenino slikarstvo, njene igrarije sa predmetima, perspektivama u skoro 'tropskim bojama', uljepšaće nam sate kad se nadano ili nenadano sretnemo s njim; taj dan će nam, sigurno, biti lijep, a za 'ostatak života' moramo se pobrinuti, sami”, zapisao je o slikarstvu beogradske umjetnice", dramski pisac Duško Kovačević.

Dobro raspoloženje je zaštitni znak Vašeg likovnog izraza. Kako štitite Vašu umjetnost od ne baš tako vesele svakodnevice?

"Svaki dan zalivam. Imam jednu kanticu crvene boje i zalivam i na putu i kod kuće. Gledam srcem, žurim polako, stižem gdje želim, svjesna u svakom trenu da su najvažniji i najljepši trenuci života besplatni ali i istovremeno debelo zasluženi nekom, često davno zaboravljenom kosmičkom naplatom.

Jelena Blečić bila je i biće dijete i djevojka i žena - duh bez godina, svjesna vrijednosti očuvanja lakoće postojanja kome prethodi prihvatanje samog sebe. Malo su me učili roditelji, malo sam stekla rođenjem, malo me učio život. Ne štitim se, živim, dišem, učim, sve dižem na što zdravije noge.

( Jelena Blečić )