Beket došao glave Prustu?

Kurioziteti u literaturi: Antologija literarne erudicije za knjigoljupce - Curiosities of Literature: A Book-lover's Anthology of Literary Erudition; Arrow Books/Random House, London, 2008

Pominjao sam da je super-eklektički profesor i akademik poput Džona Saterlenda (1938), inače već decenijama jedan od najeminentnijih britanskih literarnih kritičara (i vodeći poznavalac viktorijanske literature), od 2008. objavio pet knjiga, a među njima i dvije enciklopedije, no daleko od toga da su to jedine enciklopedije koje nose njegovo ime.

Saterlend je takođe bio član žirija za dodjelu nagrade Man Booker; posljednjih 40-ak godina on obično ukrašava Oksfordova i Pingvinova izdanja starih engleskih romana obilatim predgovorima i anotacijama, i relativno često piše za londonski Gardijan. Zbog čega nijednom do sada nije objavio svoje književne kritike ostaće misterija.

Beketove cigare i Prustova smrt

Kurioziteti u literaturi je doduše nešto starijeg datuma, ali, riječima pisca Dejvida Lodža, predstavlja "savršenu knjigu za bibliofilske insomničare." Zbog čega protusloviti genijalnom katoliku kao što je Lodž? Sve zavisi od toga šta smatrate interesantnim i koliko ste produhovljeni zdravim smislom za humor, a ovaj naslov, ako je čime krcat, onda je krcat beskrajnom Saterlendovom ironijom.

Šekspir je u Zimskoj priči Bohemiji (Češkoj) dao izlaz na more, a Volter Skot je u Talismanu napisao da sunce ustaje na istoku

Bolje reći da Saterlend ne preza ni od kakve vrste informacije, ali i te kako ima smisla da odvaga validnost njenog porijekla. On citira sebe, svoje kolege kritičare, sajtove, a najviše od svega, (auto)biografije i romane pomenutih ličnosti. Ovu je knjigu podijelio na 13 glava, a njih na po 5-10 manjih tekstova koji skladište brdo – neko bi kazao: beskorisnih – informacija. Srećom po nas, kad je literatura u pitanju, trivijalne informacije jednostavno ne postoje.

Saterlend postavlja pitanje da li je mladi Semjuel Beket nesvjesno ubio Prusta koji je patio od astme, jer legenda kaže da je Prustova smrtonosna pneumonija nastupila nakon napada izazvanog Beketovim cigarima.

Najzad, sâm Prust je pušio 'Espik', anti-astmatične cigarete, tako da ova konspiracija većim dijelom pada u vodu. Zapravo, ovdje je riječ o tipičnoj nesvjesnoj permutaciji. Saterlend je mislio na Džojsa; u Prustovoj biografiji Edmunda Vajta dabome da među Prustovim društvom nema Beketa, iako je Beket, kasnije, napisao cijenjenu studiju o Prustu.

Kako se ova informacija provukla u broširano izdanje nije jasno. Ne griješe samo najveće izdavačke kuće. Šekspir je u Zimskoj priči Bohemiji (Češkoj) dao izlaz na more, a Volter Skot je u Talismanu napisao da sunce ustaje na istoku.

Kobna služavka ili...

Saterlend je, međutim, eksplicitniji kad se radi o Karlajlovom magnum opusu, Francuska revolucija (1837). Poznato je da je istoričar Karlajl prijateljevao sa Džonom Stjuartom Milom, koji je vremenom postao veliki filozof.

Saterlend se pita šta ako je služavka, iz nekog razloga, namjerno spalila Karlajlov teks

Deset godina stariji Karlajl ga je zamolio da pogleda prvi njegov tom (od 3) Francuske revolucije i kaže mu šta misli; bila je to jedina kopija od 260 strana napisana na kvalitetnom papiru. Mil je objeručke prihvatio, ali vrlo brzo je upao u kuću Karlajlovih kao da ga gone đavoli.

Objasnio je da je njegova služavka, Karlajlovu hrpu hartije zamijenila za cjepanicu i metnula je na oganj. Bio je mart, prilično hladan mjesec u Engleskoj.

Karlajl je hrabro podnio tu vijest o knjizi na kojoj je radio već pola godine bez ikakve materijalne nadoknade. Mil mu je odmah ponudio 200 funti kompenzacije, ali je Karlajl odbio iz istih stopa.

Na kraju je ipak prihvatio 100 funti, a naročito se nije protivio da sa sobom ponese i novi manje zapaljivi arak papira za pisanje; on je ipak bio Škot, navodi Saterlend. Vrijedi istaći da je Francuska revolucija objavljena dvije godine kasnije i da je doživjela veliki uspjeh.

U pismu iz februara 1948. poslatom Dejvidu Astoru, Orvel napominje da su mu doktori kazali za nešto što se zove "streptomicin"

Saterlend logično sagledava te okolnosti. "U strogo-kontrolisanom domaćinstvu kao što je bilo Milovo, kvalitetni papir bi se reciklirao, ili kao materijal za postavu, ili za potrebe toaleta (za pomoćno osoblje, ako ne i za Milovu porodicu).

Tako da bi ovakvu sudbu što je navodno zadesila Karlajlov skript bilo znatno teže objasniti Karlajlu nego samoj vatri." Drugim riječima, Saterlend se pita šta ako je služavka, iz nekog razloga, namjerno spalila Karlajlov tekst. Moj jedini prigovor je što se ovdje nijednom nije posumnjalo na Džona Stjuarta Mila.

Nevolje sa zdravljem ljekovite za literaturu

U poglavlju koje se generalno bavi plauzibilnim razlozima koji spekulativnom umu mogu sugerisati korelaciju između literarnog talenta i zdravstvenih problema, autor, citirajući recenziju dva toma pisama Henrija Džejmsa koju je potpisao Piter Kemp, dolazi do zaključka da "literatura duguje kolosalnu zahvalnost crijevima Henrija Džejmsa."

Pisma jasno otkrivaju da je mladi Henri patio od hronične konstipacije, a od iste boljke je patio i njegov brat, Vilijam. Da bi pomogli sinu, roditelji su zato Džejmsa poslali na dugotrajni izlet po Evropi, bez sumnje se nadajući da će mu svakovrsna hrana opustiti drobove.

"Čituckajući ova pisma", uočava Kemp, "naziru se prvi imaginativni koraci jednog od najvećih pisaca fikcije i putopisa na engleskom jeziku." Tvrda stolica inspirisala je onaj Džejmsov famozni uvijeni komplikovani stil – rečenice koje baš naporno rade na tome, i najčešće beskrajno dugo, da isporuče krajnju poentu.

Prema Saterlendu, najljepši rukopis u engleskoj literaturi 19. vijeka imao je Vilijem Tekeri; autor je baratao sa dvije vrste, koje je koristio prema raspoloženju

Na isti način, dječija paraliza je spriječila sakatog Voltera Skota da postane vojnik, a kratkovidost Toma Klensija da se upusti u vojnu karijeru, zbog čega su oba čovjeka postali istaknuti pisci. Tuberkuloza nas je lišila svršetka Kitsovog Hiperiona, dok je nedavno odnijela život 47-godišnjem Džordžu Orvelu, 1950.

U pismu iz februara 1948. poslatom Dejvidu Astoru, Orvel napominje da su mu doktori kazali za nešto što se zove "streptomicin". To su bile doslovno prve generacije antibiotika, koji će tu bolest ubrzo svesti na zaborav.

Da ironija bude veća, Astor je uspio iz Amerike prokrijumčariti malo tog lijeka, ali to je samo ubrzao Orvelovu bolest. Da je tuberkuloza Orvelu samo dala još dvije godine fore dok se lijek nije poboljšao, tvorac romana Hiljadu devetsto osamdeset četvrta (1948) možda bi i dočekao da vidi da se prava 1984. godina i nije u tolikoj mjeri razlikovala od one u njegovom romanu, kako u Rusiji tako i u Britaniji. Ne zaboravimo i to da bismo u tom slučaju na raspolaganju imali više od samo šest Orvelovih romana.

Rukopis i oružje

U Kuriozitetima ćemo naići i na raspravu o rukopisima slavnih pisaca. Prema Saterlendu, najljepši rukopis u engleskoj literaturi 19. vijeka imao je Vilijem Tekeri; autor je baratao sa dvije vrste, koje je koristio prema raspoloženju. Štaviše, Tekeri je takođe bio virtuoz minijaturne kaligrafije: na poleđini poštanske markice mogao je čitljivo smjestiti čitav "Oče naš".

Najzad, da li ste nekada zapitali koji popularni pisac u svojim djelima pokazuje najviše ekspertize sa oružjem?

Evo šta Saterlend sada kaže o piscu sa najnečitljivijim rukopisom: "Rano u svojoj karijeri, radio sam sa manuskriptima starih autora. Najvećma se radilo o fikciji 19. vijeka. Daleko najgori je bio rukopis Edvarda Bulvera-Litona. Godinama kasnije kontaktirali su me njegovi potomci i ponudili mi da napišem njegov životopis.

Ja sam zamislio kako rovarim po onolikim rukopisima što je meni bilo isto kao da preskačem beskrajne namotaje bodljikave žice. Taj rizik sam prepustio hrabrijim i mlađim očima od mojih."

Najzad, da li ste nekada zapitali koji popularni pisac u svojim djelima pokazuje najviše ekspertize sa oružjem? Saterlend prvo citira trenutno najčitanijeg američkog autora Li Čajlda u scenama dok njegov beskrupulozni junak, Džek Ričer (uskoro će ga na filmu igrati Tom Kruz), objašnjava kakve sve tipove oružja koristi. U to ime, Saterlend se obratio najboljem Forumu za oružje na netu – thehighroad.org – koji je Čajldu dao ocjenu 3+ za njegovo balističko istraživanje.

Vilki Kolins je kazao da je dobar dio romana Žuti dijamant (The Moonstone) napisao pod uticajem laudanuma; njegove oči su bile kao "vreće pune krvi"

Međutim, autor koji najviše zadovoljava kriterijume sajta Highroad je Dejvid Morel (Rambo), a nakon njega slijedi Robert Parker (tvorac privatnog detektiva, Spensera). Najneupućeniji pisac u oružje je niko drugi do Robert Ladlam, koji, navodno, redovno na revolvere zna da navidava prigušivače.

Zbog čega sve ovo? Dok je predavao popularnu književnost na prestižnom kalifornijskom tehnološkom institutu, Caltech, na diskusiji o famoznom špijuncu Frederika Forsajta, Operacija Šakal, Saterlend je od jednog metalurga naučio da je krucijalna scena u romanu – prenošenje snajpera u Francusku, kojim će Šakal pokušati da ubije De Gola – s tehničke strane bukvalno neodrživa.

Drugim riječima, ako već pišete fikciju, potrudite se da suspenzija nevjerice bude na zaista zavidnom nivou. I pored toga, Forsajt za svoju balističku ekspertizu u romanima dobija visokih 4+. Prema tvrdnji sajta, u romanu Slučaj Odesa napravio je kardinalnu grešku napisavši da pištolj Volter PPK ispaljuje metke kalibra 9 mm parabelum.

Alkohol, kafa, droge...

Kad se u vidu ima adikcija kod pisaca, Saterlend je možda i najbolje shvata, jer je i sâm imao problema sa alkoholizmom. Ipak, alkoholičare i uživaoce marihuane ne navodi, jer se radi o najbrojnijoj vrsti i možda ne bi ni imalo smisla.

Aldus Haksli je meskalinom otvarao vrata svoje percepcije, a Balzak kofeinom

Recimo, Vilki Kolins je kazao da je dobar dio romana Žuti dijamant (The Moonstone) napisao pod uticajem laudanuma; njegove oči su bile kao "vreće pune krvi", izjavila je jedna sekretarica.

Aldus Haksli je meskalinom otvarao vrata svoje percepcije, a Balzak kofeinom: pio je četrdeset šoljica kafe dnevno, a kad to nije pomagalo jeo je sirovu kafu, s obzirom da tada još nije bio Keruakovog Benzendrina niti dvostrukog espresa. U komentaru filma Kauboj iz dragstora Vilijam S. Barouz je objasnio da je koristio Dilaudid i to u vidu rektalnog supozitorija; Barouz baš nije mario za igle.

Daleko od toga da je Saterlend standardni engleski džentlmen. Jeste da je nekoliko strana posvećeno flatusima u literaturi (nisam htio da napišem "prdežima"), ali ovo je u mnogome ozbiljnija knjiga nego što se na prvi pogled čini.

Džonatan Svift je prezirao indekse, jer su oni predstavljali očite prečice do potrebnog znanja

Na prvi pogled, ona čak nema ni indeksa, koji obično stoji na samom kraju, ali onda shvatamo da je poslije njega umetnuto još jedno mini-poglavlje, zbog čega se čini da je indeks neprisutan.

Kad smo već kod indeksa (nastalih sa širenjem univerziteta u 17. vijeku), ovdje nalazimo na informaciju da je Vilijem F. Bakli (Buckley), u privatnoj kopiji svoje najnovije knjige, nakon odrednice u indeksu pod imenom "Mejler, Norman" eventualno napisao: "Zdravo živo, Normane. Znao sam da ćeš odmah pogledati ovdje." Recimo, Džonatan Svift je prezirao indekse, jer su oni predstavljali očite prečice do potrebnog znanja. Sa knjigom čovjek treba da se potrudi, mislio je Svift.

Neminovno je da ćemo se u ART-u još družiti sa Saterlendom.

Prva mašina za kucanje

Mark Tvejn je 1905. godine u eseju "Prva mašina za kucanje" objelodanio da je on sigurno bio prvi pisac koji se okoristio onim što danas nazivamo pisaćom mašinom, primijenivši novu tehnologiju na roman Tom Sojer (1876).

U istoriji pisaće mašine Darena Veršlera-Henrija ipak se navodi da se Tvejn nalazi na drugom mjestu, i da, ako dokaze uzmemo u obzir, prvi njegov iskucani roman nije bio Tom Sojer nego kasniji, Život na Misisipiju (1883).

Godinu dana prije toga, za 375 maraka Fridrih Niče je dobavio Hansenovu "pisaću loptu" (schreibkügel), koja je inače služila kao pomagalo gluvonijemim ljudima; na njoj je htio krenuti sa kucanjem Tako je govorio Zaratustra. No, čim je uvidio da će njegovi prsti, kao i strpljenje, morati da trpe ogroman napor pri kucanju, vratio se starom načinu pisanja.

( Ratko Radunović )