Mislimo pozitivno!

Štedite, nemojte jesti", izjavio je ministar trgovine Federacije BiH odgovarajući na pitanje novinara kako preživjeti svakodnevna poskupljenja.

Ovu izjavu, koju je ministar kasnije, pokušavajući da izgladi situaciju, nazvao šalom, javnost je uporedila sa cinizmom Marije Antoanete i njenim čuvenim uputstvom za ponižene i siromašne: “Jedite kolača, ako nemate hljeba”. No, premijer Federacije BiH odmah je izjavu nazvao neoprostivom i zatražio da ministar “šaljivdžija” podnese ostavku. Sve ovo dešava se u zemlji koja je naš susjed, koja je po pitanju EU i NATO integracija daleko iza nas, koja tek izranja iz krhotina rata, a njeni građani vidaju teške, materijalne i duhovne, rane zadobijene devedesetih. Dakle, svi parametri, kada je u pitanju brzina razvoja demokratije na našoj su strani granice. No, teorija je jedno, a praksa sasvim drugo, opet se pokazalo. Tako je kod nas, još uvijek, u domenu nemogućeg da premijer (a imali smo ih za više od dvije decenije samo četiri - trojicu statista i Primusa) preporuči ministru da podnese ostavku, i to zbog izjave.

Verbalni delikt je nepoznata kategorija u vladinom političkom dvorištu. A bilo je, nije da nije, izjava i izjava, samo ovoga ljeta, ne računajući sva prethodna, nad kojima bi vrlo ozbiljno trebalo da se zamislimo i zbog kojih bi politička giljotina morala da sijeva. Ipak, ništa se nije desilo. Prvo smo čuli od bivšeg premijera javno izrečeno uputstvo kako se odužiti i dodatno zadužiti glasače vladajuće partije. On je preporučio saborcima da ne vrate nikoga ko im dođe i traži posao jer “oni su naši birači”. Pa je onda ministar pravde potvrdio da vladajuća partija vodi računa o socijalnom statusu svojih birača. Sve je poselamio teoretskim objašnjenjem poslanik vladajuće partije, bez blama, priznajući da se mladi vladajuće partije zapošljavaju jer tako “partija ostvaruje predizborna obećanja”. Vrlo jasna poruka pred oktobarske izbore. Roditeljima i djeci opet crtaju - da uzalud plaćaju skupe školarine, uzalud kupuju udžbenike, kopiraju skripte, guraju se za mjesto u studentskim domovima ili plaćaju podstanarske studentske sobice - ako u novčaniku nemaju člansku kartu vladajuće partije. Kartu za sve. I za posao, i za napredovanje, i za osnivanje privatnih firmi, i dobijanje tendera… Multipraktik karta. All inclusive aranžman. Kao sa beskrajno dosadnih i ispraznih TV Shop reklama. Nema da omane. Isprobana stvar.

I zbog svega ovoga - niko nije nikada odgovarao. Niti na sudu, niti pred sudom javnosti. Podrazumijeva se, valjda, da je pokornost i poslušnost samo preduslov za ulazak u svijet onih koji nisu na birou rada.

Zato su oni, koji godinama talože gorčinu zbog prevare na koju su iznova sami pristajali, vjerujući da će “baš ovoga puta biti drugačije”, žrtve vladajuće partije. Jer, još neće ni splasnuti euforija zbog činjenice da, konačno, imaju svoju fioku u državnoj upravi ili iza opštinskog šaltera – a već će točkići na tek uguranim stolicama početi da im proklizavaju. I šta onda? Na čekanje. Ponovo. Na još četiri godine kucanja na zatvorena vrata. Čekanja izbora, pa makar i vanrednih. Čekanja milostinje silnih. Igra silnih i posilnih traje u ciklusima. Po četiri godine. Više od dvije decenije. Pa šta ko ugrabi u opštem predizbornom grabežu za poslove, funkcije, sitne privilegije i malo krupnije poslove. Zavisno o kome se radi.

A koliko je, zapravo, četiri godine - na koliko će građanke i građani dati mandate nekome ovog oktobra? Koliko se za četiri godine nečiji život može unaprijediti ili unazaditi? Razmislite malo šta sve stane u četiri godine. Šta će sve beba rođena ovog oktobra znati i moći za četiri godine? Od novorođenčeta koje tek osluškuje prve zvuke i još ne razabire jasno likove – postaće dijete koje zna da hoda, trči, govori, pjevuši omiljene pjesmice, prepoznavaće i voljeće ljude oko sebe. Ići će u vrtić i imaće drugare. Postaće društveno biće. U kakvom će društvu odrastati u te naredne četiri godine – odlučujete upravo vi! Koliko će znanja i iskustva steći oni koji sada kreću u osnovnu, srednju školu ili na fakultet do 2016. godine, do kada će biti na vlasti oni kojima ćete dati zemlju u ruke? Kakve će biti njihove škole i kakve vrijednosti će iz njih ponijeti – opet odlučujete upravo – vi! Treba dobro odmjeriti kome povjeriti da nam osmišljava i kreira put u naredne četiri godine. Jer - četiri godine je puno. Možda ne u istorijskoj ravni, ali u životu svakog čovjeka – jeste. Iznimno mnogo. A posebno u životima naše djece. I toga treba da budemo svi svjesni kada uzmemo birački listić u ruke i krenemo da zaokružujemo. Treba da zaokružimo četiri godine koje će donijeti promjene, reforme, drugačiju Crnu Goru, u kojoj diploma i partijska članska karta neće biti ni uporedive kategorije.

Sadašnja vlast treba da postane prošlost. Moramo da, konačno, izađemo iz vremeplova u koji smo ugurani i zbog kojeg 21. vijek gledamo kroz zamagljena okna kako odmiče dok mi lebdimo po vremenskim bespućima. Naš društveni, ekonomski i politički razvoj ne pripada, na žalost, savremenom dobu. Zatvoreni smo u vremenskoj mašini čiji nas glavni oficir i članovi posade bacaju na razne strane. Malo smo usred španske inkvizicije, onda nas povedu da osjetimo plamen Bartolomejske noći, pa se otisnemo do vremena krstaških ratova da vidimo otimačinu i garež, pa zaokrenemo ka istoku do ruskih gulaga i prođe nas jeza kao iz Šalamovljevih Priča sa Kolime… Vremenski vrtlog nas vodi sve dublje i dublje, dok naš vremeplov ponire, a većina skrštenih ruku sjedi i čeka. Pobuniti se. Ali kako? Stefan Hasel, čovjek koji je preživio dva koncentraciona logora, bio u francuskom Pokretu otpora, 1948. učestvovao u stvaranju UN-ove Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, sa 93 godine napisao je “Indignez-vous”, u prevodu “Pobunite se!”, i dao vrlo jednostavan odgovor. Rekao je: “Uvijek sam se protiv očaja (exasperation) borio nadanjem (aspiration)”.

I zaista. To važi i za nas. Mi, ne želimo da očajavamo. Nadamo se, mislimo i radimo pozitivno. Vratiće nam se to. Jer, definitivno je došlo vrijeme za Pozitivnu Crnu Goru!

( Darko Pajović )