Priča jednog vatrogasca: Dok gasi požare sanja kišu i pljuskove

Teško je ovih dana napraviti priču sa vatrogascem: stalno su na terenu, gase dok drugi potpaljuju. Ekipa „Vijesti“ uspjela je da, bukvalno između "dvije vatre" uradi priču sa nikšićkim vatrogascem Zoranom Tomaševićem.

Dok je vatrena stihija prijetila da nanese štetu HE "Perućica" i naselju Bogetići, dok je fotoreporter između dva snimka pokušavao da pomogne vatrogascima, "rodila" se i ova "požarna" priča.

"Ovim poslom se bavim od 1997. i nikada se nijesam pokajao što sam izabrao ovaj poziv. Opet bih obukao istu ovu uniformu, jer lijepo je biti vatrogasac, spasavati ljudske živote i njihovu imovinu", kaže 43-godišnji Zoran dok i ovoga puta pokušava da spase ono što se spasti može.

Prisjeća se kako je bilo prije četiri godine kada je, skoro na istom lokalitetu, gorjelo.

"Prije četiri godine je bio požar u Bogetićima i jedna porodica je već napustila ognjište, jer je kuća počela da gori. Požar je bio stravičan, vatra je išla po sedam - osam metara uvis. Bukvalno smo došli u posljednjem trenutku, ugasili vatru, spasli kuću. Porodica je bila više nego zahvalna, a mi smo bili presrećni kada smo vidjeli djecu koja nijesu mogla da sakriju radost što nijesu ostali bez krova nad glavom", kaže vatrogasac koji ne sanja zvuk sirene, ali priznaje da ovih noći u njegovim snovima „grmi“.

"Prije neko veče sanjao sam kišu, kako grmi i sijeva. Bio sam razočaran kada sam se probudio i vidio da su ulice suve i da je dim i dalje na sve strane", sa smiješkom kaže Zoran, mnogo poznatiji po nadimku Tomba.

O strahu nikada ne razmišljaju

A kiše, nema pa nema. Bez obzira što ovoga ljeta gori na sve strane, što ne znaju gdje će prije Zoran kaže da je zimi još teže jer - vatra je čudo – zahtijeva brzu intervenciju, a često zbog velikog snijega ne mogu odmah da stignu.

Svi smo kao porodica, a to mnogo znači, jer je ovo posao gdje zavisimo jedan od drugoga, gdje je naš život često u rukama kolege pored nas

Dešavalo se da on i kolege pješače po nekoliko sati kako bi bolesnima i starima odnijeli ljekove, hranu. I onda Zoran počinje da nabraja kolege koje požrtvovano rade posao i koji nemaju vremena da razmišljaju o strahu. Njihova imena ćemo ovoga puta izostaviti, jer je nabrojao sve iz Službe zaštite i spasavanja.

"O strahu nikada ne razmišljamo. Kada dođemo da intervenišemo, jedino razmišljamo kako da pomognemo ljudima i njihovoj imovini, kako da ih spasimo. Kada se sve to završi, kada sjednemo i počnemo da prepričavamo događaj, tek tada budemo svjesni opasnosti kojoj smo bili izloženi", kaže Tomba.

Tako je bilo i na intervenciji u Bogetićima. Tek kada je dva dana kasnije pogledao fotografije i vidio gdje je bio, shvatio je da ni ovoga puta požar nije bio bezazlen.

"Dešavalo se i da u starim kućama budu bombe, kao što je bilo u Bršnu. Djelić sekunde nas je dijelio od ulaska u kuću koja je gorjela. Pokušavali smo nekoliko puta da otvorimo vrata i uđemo, ali nas je vatra vraćala nazad. U tom trenutku u kući se čula prvo jedna ekplozija, pa onda druga. A tako je malo falilo da uđemo unutra", prisjeća se Tomašević.

Radiće ovaj posao sve dok bude mogao

Narod je, uglavnom kaže, svjestan koliko rizikuju i zahvalni su na intervenciji, mada ima i onih koji znaju da negoduju.

Dešava se i da nekada izgube bitku. To im najteže pada, ali nažalost i to je sastavni dio njihovog posla

"Ne ljutimo se, jer znamo da njima minut izgleda kao godina, ali zaista dajemo sve od sebe i reagujemo najbolje što umijemo i znamo. Svjesni smo da je svakome njegova imovina najvažnija, ali dešavalo se da nas pozovu i kažu nam da im gori kuća. Mi pređemo i 40 kilometara da bismo došli do te lokacije, kada tamo požar od kuće udaljen i po kilometar-dva. A možda je u tom trenutku naša pomoć bila nekom drugom potrebnija. Ali, i to je sastavni dio posla", sliježe ramenima jedan od onih koji su ovoga ljeta prestali da broje intervencije.

Nije ni čudo ako dnevno imaju po 15-20 intervencija. Bolje da ne broje, jer će se zabrojati.

"Radiću ovaj posao sve dok budem mogao, jer lijepo se čovjek osjeća kada nekome pomogne. A i kolektiv u kome radim je takav da ga nikada ne bih promijenio. Svi smo kao porodica, a to mnogo znači, jer je ovo posao gdje zavisimo jedan od drugoga, gdje je naš život često u rukama kolege pored nas. Zato i znači puno kada ste svjesni da ste bezbjedni, jer će drug do vas uraditi sve da vam pomogne", zaključi Tomba.

Izgubljene bitke bole

Dešava se i da nekada izgube bitku. To im najteže pada, ali nažalost i to je sastavni dio njihovog posla. Koliko god da bi htio, Zoran dvije intervencije nikako ne može da zaboravi.

Iako zvanično imaju slobodan dan, često se ljeti dešava da rade bez odmora, jer vatra ne zna za pauze

"Imali smo dojavu da gori kuća Mićunovića. Kada smo došli, komšije su nam kazali da ima neko u kući. Krenuo sam da uđem i pored stepenica, unutar kuće, našao sam ugljenisanog čovjeka u polučučećem položaju. Vjerovatno je pokušao da izađe, zagušio ga dim i tu je ostao. Grozno je bilo. I danas, nakon osam-devet godina, ne mogu tu sliku da izbrišem uz glave. Pamtim i jednu baku koja je živjela kod vojnog garnizona. Zaspala je pored grijalice, ćebe se zapalilo, a zajedno sa njim je i ona gorjela. Kada smo došli, davala je male znake života. Nažalost, spasa nije bilo", sa teškim uzdahom ispriča Zoran.

Iz kafića pravo na požar

Iako zvanično imaju slobodan dan, često se ljeti dešava da rade bez odmora, jer vatra ne zna za pauze.

"Niko od nas ne gleda da li je njegova smjena ili ne. Dešava se da slobodan dan prekinemo, da idemo kolegama da pomognemo. Kada sam kući i čujem zvuk sirene, odmah zovem dispečera i pitam ga gdje gori i treba li pomoć. Dosta se puta dešavalo da uveče kada izađem sa društvom u grad, čujem vatrogasnu sirenu, jave nam da je u pitanju opasna intervencija i onda, pravo iz kafića u vatru. Dešava se nekada da prođe mjesec bez intervencije, ali jedna opasna akcija je dovoljna da ti sve prisjedne", iskren je Tomba.

Galerija

( Svetlana Mandić )