Šavnik

Neko je u zabludu doveo druga Vojvodića iz Javnog servisa da je roditi se u Titogradu vrlo važna stvar, a živjeti u Podgorici kruna tog epskog dometa.

Nije prvi put da ovaj fini čovjek prezre ljude koji mu nijesu komšije, ali sada je to učinio iz fotelje koju plaća radni narod, pa imamo pravo na drugarsku kritiku sa poukom.

Kao šef privatne televizije, Vojvodić je jednom pokušao da ponizi protivnike tako što ih je nazvao „ekipom s periferije“. Bilo mi nejasno - kako direktor medija smije usred dnevnika da uvrijedi dobar dio publike od koje mu direktno zavisi biznis? Ali onda sam se sjetio da tržište ne važi, da neke televizije žive od čiste političke volje i zastidio sam se svog glupog pitanja.

Problem je što se naš junak nije promijenio iako je postao prvi čovjek Javnog servisa i državni namještenik, pa je nakjuče rekao da će bivšeg direktora te velebne kuće, gos’n Vojičića, ako se baš mora - zaposliti kao dopisnika iz Šavnika.

Duhovitost se odmah mora priznati - toliko je očigledna da boli - ali ipak, da pojasnimo značenje pošalice, jer ovo možda čita neki priglupi žitelj sela Previš ili baba iz Krnje Jele koja tri nedjelje nije vidjela čeljade.

Biti dopisnik iz šavničke opštine, po Vojvodiću, nešto je što niko normalan ne bi prihvatio - čak ni ekscentrik Vojičićevog renomea; recite, ko je sulud da ode u varoš iz koje se bježi, u selendru koja trune i sa kojom država Crna Gora ne zna šta bi.

Ako bi se tamo desilo ubistvo poput ovog u Uloševini kod Mojkovca, e onda bi Vojvodić od Titograda poslao prvokardrovike, Žugić Banju, Maksimović Iva, da prokljuve zašto se na sjeveru više puca ali svira mekši rok.

Direktor bi poslao ekipu u Šavnik i da se desi masakr, kao nedavno u Rijeci Marsenića kod Andrijevice... ali polako, da ne pretjeramo sa ovim hipotezama, hajde da negdje ipak postavimo granicu - ako D.D. iz sela Crni Vrh kod Berana ubode plemenika kuhinjskim nožem, to nije dovoljan razlog da se lomiš po brdima vasojevskim, makar bio sunčan dan i usput snimio divne kadrove za vremensku prognozu.

Zaključak je jasan - drug Rade olako nudi mjesto dopisnika iz Šavnika jer taj kraj ne pripada Crnoj Gori dok kakav domaćin podnapit ne krene da čisti pušku i komšiluk. Tu je granica, neko mora da pogine da bi selo na sjeveru postalo vijest dostojna pažnje medijskih vukova, kakve po tradiciji okuplja Javni servis.

Vojvodić ne bi trebalo da se lično pronađe u ovom tekstu u kome ga ne tretiramo kao biće nego kao stilsku figuru, baš kao što se on raskošnim stilom poslužio kada je poslao poruku žiteljima opštine Šavnik kojih po posljednjem popisu ima 2077 – oko 30 odsto manje nego 2003. godine.

Pošto ovo možda čita neko iz Podgorice, to je isto kao da 2020. godine, naš Glavni grad, naša dika i metropolis, spadne na sto hiljada.

Niti sam iz Podgorice niti sam iz Šavnika, niti me u životu interesuje pojedinac Rade Vojvodić, samo želim da podsjetim da je Crna Gora država svih njenih građana, kao i na stihove Zbignjeva Herberta, mudre stihove Gospodina Kogita, o lokalnom požaru koji će izbiti negdje na dalekoj periferiji „i carsto će se srušiti“.

To što drug Vojvodić smatra da je žešća podgorička faca dok ljudi po crnogorskim selima gube godine, živote, živce, zube, to samo govori o njemu, ali činjenica da se tako šali direktor Javnog servisa je opasna, knjiški primjer jeze, neiživljene, inferiorne, prostačke logike koja ljude stepenuje po količniku moći, odnosno udaljenosti od nekog dogovorenog centra. A ono čega je centar Podgorica, to se raspada i duboko pati. Đekna nije smiješna, kome nakon ove posljednje reprize nije jasno da je riječ o hororu – taj neće nikad shvatiti. Taj se vjerovatno čudi što svako malo na sjeveru vidimo ludačko ubistvo, porodični zločin, kasapnicu i čuđenju neće biti kraja ako iz Podgorice u tom pravcu ne krene novac, glas razuma i građanske brige.

Vojvodić se u međuvremenu sprda sa državnog pramca i niko ga zbog toga neće kazniti, kao što je uostalom nekažnjeno prošla i njegova muzička karijera, taj zbir tonskih dokaza da neukus može doseći visinu tragedije.

Pogotovo ako se rodi u centru.

( Brano Mandić )