Dugovi uvijek gušili KAP i sve oko njega

Podijeljena su mišljenja o tome da li ima spasa nerentabilnoj proizvodnji metala u Kombinatu aluminijuma (KAP). U Skupštini Crne Gore, maltene, svi iz vlasti i opozicije, u prvoj polovini ove godine, podržali su opstanak KAP-a uz pomoć države koja je prije dvije godine preuzela, a ove u rekordno brzom roku platila 23,4 miliona eura kredita (sa kamatama) koje je KAP dugovao Dojče banci.

Izuzetak je bio poslanik albanske stranke Forca Genci Nimanbegu koji je otvoreno pozvao kolege poslanike da dobro razmisle da li je u postojećim uslovima proizvodnju u KAP-u zbilja potrebno dalje održavati i da li KAP možda treba zatvoriti.

Zagovornici opstanka aluminijumske kompanije strateški predlažu obnavljanje prerade aluminijuma u nekoj od postojećih ili sasvim novoj fabrici prerade za što su potrebne investicije od najmanje nekoliko desetina miliona eura.

Ne plaća struju, građani trpe skupi uvoz

Iz Vlade se, takođe, mogu čuti slični predlozi, ali se prećutkuje tačan iznos investicija koje bi trebalo uložiti u novu preradu aluminijuma. Jasno je, međutim, da Crna Gora taj novac nema, a pitanje je da li će novih strateških investitora u KAP-u uopšte biti. Dok eksplicitnog odgovora na ove dileme još nema, državna Elektroprivreda, kojom upravlja italijanski A2A, je prinuđena da uvozi struju, često po veoma visokoj cijeni, da bi je prodavala KAP-u po znatno nižoj cijeni od kupovne, a sve u cilju održavanja nerentabilne proizvodnje primarnog aluminijuma. Najveći je crnogorski potrošač električne energije, a skupi uvoz se preliva na sve potrošače.

KAP, sa druge strane, ne plaća redovno struju EPCG, niti ruski menadžeri koji upravljaju kompanijom od 2005. godine mnogo haju zbog toga. Iz izvršne vlasti uprkos najavama iz prvog kvartala ove godine još nijesu procesuirali tužiocu odgovorne za štetu državnom budžetu, odnosno prinudnu naplatu 23,4 miliona eura od građana Crne Gore, do koje je došlo usljed nekooperativnosti ruskih menadžera povodom daljih planova Vlade da se makar na neko vrijeme odgodi vraćanje cjelokupnog iznosa kredita KAP-a Dojče banci.

Retrospektiva dešavanja u KAP-u posljednjih 15-ak godina, tokom kojih je država u nekoliko navrata spasavala proizvodnju aluminijuma, kao i traženje “slamke spasa” u obnovi prerađivačkim kapacitetima, bio je povod za razgovor sa Mihailom Banjevićem, generalnim direktorom KAP-a, od oktobra 1998. do kraja novembra 2005. godine. On je rukovodio KAP-om do 1. decembra 2005. kada je upravljanje preuzela ofšor kompanija u vlasništvu ruskog tajkuna Olega Deripaske, nakon što je većinski paket akcija platila za 48,5 miliona eura.

“Najveći problem kad sam došao u KAP bili su dugovi u iznosu od 235 miliona dolara“, naglasio je Banjević.

On je objasnio da se trećina navedenog iznosa dugova odnosila na tzv. predsankcione dugove Svjetskoj banci i drugim stranim kreditorima koji su više od deceniju unazad finansirali izgradnju prerađivačkih fabrika u KAP-u.

„Dugovalo se značajno i domaćim povjeriocima. Uspjeli smo da Elektroprivredi, Željeznici, Rudnicima boksita i Luci Bar servisiramo obaveze i sa 78.000 tona metala, koliko je bila proizvodnja kada sam ja došao u oktobru 1998. godine, povećamo je do kraja novembra 2005. na 120.000 tona (godišnje) metala“, naveo je Banjević.

“Najveći problem kad sam došao u KAP bili su dugovi u iznosu od 235 miliona dolara“, naglasio je Banjević

On je istakao da su proizvodili metal vrhunskog kvaliteta i uredno servirali isplatu zarada radnicima.

„Svaka isplata bruto zarade bila je pravi podvig u KAP-u, imajući u vidu dugove i probleme sa kojima smo bili suočeni u vezi sa održavanjem proizvodnje“, priča Banjević.

Davno je oprema zastarjela

U vrijeme NATO bombardovanja Savezne Republike Jugoslavije 1999. godine u Kombinatu je radila prerađivačka fabrika Kovačnica, u kojoj je bio vojni program zbog čega se strahovalo da može doći i do njenog bombardovanja.

Banjević priča da su problemi u preradi aluminijuma sagledani i uz pomoć sedam-osam inženjera iz SAD-a koji su u KAP-u „radili godinu i pomagali kao stručnjaci“.

„Oni kao i naši stručnjaci prethodno su konstatovali da je prerada bila odavno tehnološki zastarjela. Tako da ova priča da aluminijum treba prerađivati je slatka, ali iza te slatke priče treba sagledati i probleme. Kad sam ja bio u KAP-u rečeno mi je da je oprema bila zastarjela preko 25 godina, mimo Kovačnice“, naglasio je Banjević.

Izuzetak u njegovo doba direktorovanja je bila najmlađa prerađivačka fabrika Kovačnica gdje su iz primarnog dijela KAP-a aluminijum dijelom davali za proizvodnju legura i trupaca koji su prodavani fabrici Sevojno u Srbiji.

Proizvodi su ovoj srbijanskoj fabrici prodavani po cijeni skupljoj 100 do 200 dolara po toni nego što bi to bio slučaj da je KAP tu količinu metala prodavao u ingotima Glenkoru prema cijeni na Londonskoj berzi metala.

„Ostale fabrike prerade su bile tehnološki zastarjele i to je bilo teško finansirati. Od 3.000 do 5.000 tona metala usmjeravali smo preradama bez Kovačnice“, dodao je Banjević.

U Preradi, prema riječima Banjevića, bilo je deset do 12 proizvoda, ali je bilo tehnoloških problema sa ravnomjernosti debljine, okrajcima i kvalitetom sječe.

„To je bio značajan tehnološki problem“, istakao je Banjević.

Koliko se kralo iz KAP-a

Kada je on napustio KAP, uposleno je bilo 3.087 radnika u svim KAP-ovim fabrikama, a kada je 1998. imenovan za generalnog direktora u tom sistemu je radilo 4.120 ljudi.

U cijelom KAP-u sada radi manje od 1.300 radnika, a pretovar i izvoz aluminijuma, pod dosta čudnim okolnostima zaobilazi barsku luku, pa se skupljim kamionskim transportom izvozi preko hrvatske Luke Ploče.

Na pitanje „Vijesti“, koliko su krađe u Kombinatu aluminijuma bile problem u njegovo doba počev od sitnih do krađa kamionima kojih je bilo i nakon privatizacije KAP-a, Banjević je odgovorio:

“Kad sam došao tamo čuo sam tu priču, ali smo promijenili menadžment koji je značio i promjenu obezbjeđenja. KAP je u to doba imao fabričko obezbjeđenje i ja sam bio zadovoljan njegovim kvalitetom. U teškoj industriji krađa ima, ali smo za svega nekoliko mjeseci uspjeli da to eliminišemo. Tridesetak ljudi smo istjerali iz firme, po raznim osnovama, zbog raznih pokušaja krađe i uspjeli smo da u kratkom periodu izađemo na kraj sa tim lopovlukom“, kazao je Banjević.

Uprkos istorijski rekodnoj proizvodnji od 120.000 tona metala, u periodu od 2001. do 2005. godine kompanija je u godini privatizacije zabilježila minus u poslovanju.

Banjević je rekao da se sa dugovima koji su naslijeđeni iz prethodnog perioda poslovanja KAP-a i velikim brojem radnika, u to doba, nije ni mogao ostvariti bolji rezultat.

„Uz postojeće cijene struje proizvodnja aluminijuma u evropskim elektrolizama se ne može održati i ona se zbog toga seli u Aziju, Afriku i Južnu Ameriku. Teško je raditi sa cijenom višom od 20 do 25 dolara po megavatu“, zaključio je Banjević.

„Uz postojeće cijene struje proizvodnja aluminijuma u evropskim elektrolizama se ne može održati"

Đukić: I Banjević pomogao postepenom gašenju KAP-a

Bivši radnik Prerade, inženjer Slobo Đukić, koji je prije dvije godine bio prinuđen da prihvati Vladin socijalni program i uz otpremninu napusti preduzeće, podsjeća za „Vijesti“ da su 1989. godine prerađivali nešto više od 11.000 tona aluminijuma.

„Od 1995. do 1998. godišnja proizvodnja je bila na oko 3.700 tona. Proizvodili smo folije i ambalažne materijale, omote za čokolade, omote za jogurt... Počev od 1998. i dolaska direktora Banjevića počelo je postepeno gašenje proizvodnje i zatvaranje ove fabrike“, naveo je Đukić, koji napominje da je tržište za proizvode Prerade bilo većim dijelom u susjednoj Srbiji.

Đukić ne zamjera toliko bivšem direktoru KAP-a Banjeviću što su ugašeni prerađivački kapaciteti jer je u aluminijumsku kompaniju došao iz Fonda PIO, koliko univerzitetskim profesorima sa tehničkih fakulteta koji su, kako ističe, godinama ćutali o tom problemu.

Većina radnika zna da je rukovodiocima KAP-a fabrika dosta pružila - od odličnih zarada do pozamašnih otpremnina.

Profesori ćute

Đukić ukazuje da Prerada nije planski ni zatvorena ni konzervirana da bi se sačuvala njena imovina.

“Bivši inženjeri iz Prerade sada su prinuđeni da rade kao stražari, kod privatnika, za platu od 300 eura, što je ponižavajuće. Svi profesori sa tehničkih fakulteta (Mašinstvo, Metalurgija i Tehnologija) Univerziteta Crne Gore, izuzev profesora Branka Radulovića, ćutali su i danas ćute, što je najbolnije jer oni upravo školuju kadrove za Kombinat ili nikšićku Željezaru. Skoro svi profesori poltronski su ćutali”, zaključio je Đukić.

( Milorad Milošević )