Kosmos ispod sača
Majka Rusija!
Svaka vlast nakon nekog vremena postane ubijeđena da jedino oni iz fotelja neprikosnoveno brane državu i rade za njene interese, dok su svi ostali neprijatelji sa kojima se treba na vrijeme obračunati
„E ubi me ako ovi Rusi nisu u pravu!“, bio je komentar mog dobrog i poštenog komšije na razna hapšenja neistomišljenika i političkih aktivista u Rusiji. Komšija je zaista dobar i pošten, ali je njegov glas i pogled isti kao Ilije Čvorovića u filmu Balkanski špijun. Možda bi u izlivu bijesa ponovio i Čvorovićevu čuvenu rečenicu: „Staljin vas je ubijao, ali vas nije ubijao dovoljno“. Možda se ponavlja slučaj kao u filmu da Goli otok nije uspio da izbije baš sve ideje iz glave staljinista, a možda još uvijek ima onih koji kriju Staljinovu sliku u podrumu.
Performans protiv Putina i njegove vlasti koji su u crkvi izvele članice anarhističke politički-angažovane grupe Pussy Riot potresao je Veliku Rusiju, a i čitav svijet. Udarne vijesti su izjave Marije Aljohine i Nadežde Tolohnikove nakon što su osuđene na više godina zatvora. Osuđene su za „huliganizam“ jer su djelovale protiv države, crkve i Putina. Čitajući njihove izjave, stiče se utisak da zaista teže da svojim djelovanjem osvijeste ljude ne bi li građani zahtijevali više od vlasti i na kraju, imali ljepši i bolji život. Međutim, vlastima one djeluju kao remetilački faktor državne stabilnosti. Svaka vlast nakon nekog vremena postane ubijeđena da jedino oni iz fotelja neprikosnoveno brane državu i rade za njene interese, dok su svi ostali neprijatelji sa kojima se treba na vrijeme obračunati. U Njemačkoj i Češkoj su u znak podrške ponovljeni performansi identični kao u Rusiji, mladi ljudi su maskirani upali u crkve i pravili iste performanse.
U Rusiji je zabranjena gej parada. Nije otkazana, već je zabranjeno organizovanje u sljedećih sto godina. Film Klip, režiserke Maje Miloš, zabranjen je za prikazivanje u Rusiji zbog eksplicitnih scena. Film je prikazan na mnogim evropskim festivalima, osvojio između ostalih nagradu za najbolji film u Roterdamu, a eksplicitan je isto koliko i životi mladih ljudi na ovim prostorima. Rusija može bez takve slike, njihovo pravo. Madonni je poručeno da nije dobrodošla u Rusiju.
Ili se Rusija zatvara, ili zaista imaju jak sistem koji ne dozvoljava nikakve nemire, a sloboda misli i izražavanja su najveći protivnik svakom sistemu, samo je pitanje na koji način se sistem bori protiv izdanaka slobodnih misli. Moguće je i da se slobodne misli plasiraju sa strane, da su namjerno ubačene tačno na vrijeme pa su slobodne misli čista utopija. Volio bih ako je moguće da neko nama plasira slobodne misli, pa i one najgore utopijske jer nam je hitno potrebno da u nešto vjerujemo.
Hapšenju članica Pussy Riot usprotivio se šahista Gari Kasparov pa je i on privođen i ispitivan. Izgleda da se Kasparov ne može umiriti. Na antirežimskim protestima koji su se održavali u Moskvi jedan od glavnih aktivista bio je i pisac Boris Akunjin, dok režiser Nikita Mihalkov uvijek naginje vlastima i u posljednjem slučaju Pussy Riot slaže se sa optužnicom.
Nakon 1917. godine emigranti iz Rusije, od kojih su većina bili visokoobrazovani ljudi, nisu imali prevelikog uticaja u Crnoj Gori iako ih je bilo dosta na ovim prostorima. Radili su većinom kao profesori, ali nisu pokretali mase i širili zarazne ideje, možda zato jer su se obraćali pogrešnim ljudima umjesto drugim grupacijama, onim jačim i glasnijim. Staljina i Lenjina smo obožavali na daljinu i zaklinjali im se, vjerno ginuli i stradali za njih, možda upravo jer su nam prišli sa druge strane i što su nas bolje poznavali. Govorili su nam ono što smo željeli da čujemo. Rusofilija u Crnoj Gori je velika misterija i „nije od juče“. Čini se da nema tu ljubavi na bazi krvi, vjere i slovenstva. Lakše ćemo se zaljubiti u Staljinov oštri brk nego u osmijeh bilo kog demokrate. Strogoća je bliska našem nacionu, a Rusija je velika i jaka i mi smo se sa takvima oduvijek poredili. Blisko nam je rješavanje stvari po kratkom postupku, od porodičnih nesuglasica pa do najvećih državnih pitanja. Čvrsta ruka je naša ideologija, a protivnik nam je svako ko misli drugačije, iako ga nikad ne saslušamo do kraja.
Vjerujem da je moj prijatelj iz Berlina našao rješenje. Jednom prilikom rekao mi je da „naše“ ljude uvijek srijeće u kafanama u Istočnom Berlinu iako su sve zgrade rađene po socijalističkom modelu pa liče jedna na drugu i vlada sivilo. Znamo mi da je Zapadni Berlin ljepši, ali nama je u Istočnom prijatnija atmosfera.
( Đuro Radosavović )