Trnovit put Marine Vukčević: Od Barutane do medalje
Pred samu ponoć, sa Marinom je od sreće plakalo još 13 djevojaka, dok su hiljade sunarodnika slavile istorijski uspjeh, neki i u suzama
Najmlađa učesnica olimpijskog rukometnog turnira u Londonu Marina Vukčević plakala je 7. avgusta dva puta - u zoru uoči četvrfinalne utakmice, kada je prvi prvi put sanjala pokojnu majku, plakala je tiho, u sebi, a nakon sjajnog trijumfa nad Francuskinjama, od radosti.
Pred samu ponoć, sa Marinom je od sreće plakalo još 13 djevojaka, dok su hiljade sunarodnika slavile istorijski uspjeh, neki i u suzama.
San i java
Izboren je plasman u polufinale, olimpijska medalja je bila nadohvat ruke, svjetla pozornice bila su uprta ka Marini, cijela nacija sanjala je isti san, a samo rijetki su znali za njen trnoviti put do Olimpa.
"Nisam imala još tri godine kada mi je umrla majka i nikada je do te noći nisam sanjala. Tog jutra u Londonu, kada sam ustala, znala sam da je Bog uz mene i da mi je majku poslao u san da mi pokaže put, koji je vodio do cilja. Znala sam to jutro da će nam se desiti nešto lijepo. Vjerovala sam u pobjedu i ona je došla, vjerovala sam u znak sa neba i medalja je sada tu", kazala je Marina “Vijestima”.
Sa tek napunjenih 19 godina, ona je evropski prvak sa olimpijskim srebrom oko vrata, čime je već sada utrla put u sazvježđe najvećih sportista koje je Crna Gora ikada imala.
A put nije bio nimalo lak, ali je Marina, snagom volje i silnom željom da izađe iz sivila sredine u kojoj se rodila, prešla za kratko vrijeme prepreke koje većina nikada ne preskoči, a mnogi čak i ne pomisle da su u stanju da to urade.
"Svjesna sam rezultata koji sam ostvarila uz pomoć starijih saigračica u ovoj godini, ali i činjenice da mnogi do toga nikad ne stignu. Sport mi je puno toga dao i vjerujem da će mi još dati. Pomogao mi je da brže sazrim i da vidim mjesta koja drugačije ne bih imala priliku, ali želim da se u narednom periodu posvetim školovanju i upišem jezike. To će mi pomoći da lakše komuniciram sa ljudima iz drugih zemalja, a možda jednog dana odem i da igram u inostranstvu, mada mi se sada čini da bih u Budućnosti mogla da ostanem do kraja karijere", kazala je skromna, a supertalentovana djevojka.
Marina je ostala bez majke kada je imala samo dvije i po godine. Kao najstarije žensko dijete, brinula je o godinu dana starijem bratu i dvije godine mlađoj sestri, dok je otac morao da radi kako bi ih prehranio.
"Tata se strašno trudio da nam nadoknadi gubitak majke i u tome je u potpunosti uspio”, istakla je.
Najbolji đak u školi
No, mnogo toga palo je na njena pleća, pa joj djetinjstvo nije proteklo u bezbrižnoj igri. Umjesto toga, Marina je morala da kuva, čisti i pere, da čuva stoku i stara se o porodici, iako sa toliko godina teško da je bila kadra da brine i o samoj sebi.
"Jedino želim da postanem dobar čovjek. U današnjem svijetu je to jako teško, a ja samo želim da uz pomoć oca i najbližih izbjegnem sve zamke života i da bez obzira na probleme pozitivno gledam na život", rekla je Marina.
Bila je odličan učenik u školi na Barutani, a njena nastavnica Nevenka jednostavno kaže - najbolji.
“Toliko truda i požrtvovanosti nikada nijesam vidjela kod djevojčice njenog uzrasta. Svi smo znali da praktično ona vodi seosko domaćinstvo, čuva brata i sestru, ali je to nije spriječilo da bude odličan đak i sjajna sportistkinja”, kazala je “Vijestima” Marinina nastavnica hemije.
Ona tvrdi da gleda rukomet isključivo zbog “moje Marine”, a posebno joj je drago što je osvajanjem olimpijske medalje praktično riješila pitanje svoje egzistencije.
Prvi hljeb ispekla sa 9 godina
Komšije iz Barutane imaju samo riječi hvale za Marinu, kažu da je, bez obzira na teške životne okolnosti, uvijek bila vesela i prijatna djevojka.
"Drago mi je što je Marina uspjela u životu. Tokom svih ovih godina trudila sam se da budem uz nju i da joj pomognem koliko mogu. Ona je od najranijeg djetinjstva bila oslonac svojoj porodici... Družila se sa mojom kćerkom Jovanom, tako da je na neki način doživljavam i kao svoje dijete. Marina se mnogo žrtvovala, srećna sam što joj je život vratio na ovaj način i pružio joj satisfakciju za sve što nije imala kao dijete. Uvijek je bila uporna, vesela i spremna da pomogne svima kojima je bilo kakva pomoć potrebna. Takva je i danas i sigurna sam da će takva biti i ubuduće. Marina je jednostavno dijete, koje bi svaki roditelj poželio za sebe", kazala je komšinica Zorica Vukčević.
Ona je rekla da je često od nje tražila kulinarske savjete i da je Marina prvi hljeb ispekla kada je imala samo devet godina.
“Došla je i tražila da je naučim da mijesi hljeb. Umijesila je prvo hljeb kod mene, uz moju pomoć, a potom otišla kući i sve ponovila sama. Ispekla je odličan hljeb, iako je imala samo devet godina”, prisjeća se Zorica.
Bog je spojio sa loptom
Urođena upornost, želja za uspjehom i vjera u vlastite mogućnosti, učinili su da prevaziđe sve probleme i - pobijedi.
Marinin prvi rukometni trener Novak Ristović, njen Nona, smatra da je Bog poslao da se bavi rukometom.
„Ako znate da je tamo, u tom kamenjaru, sasvim slučajno i do prije nekoliko godina nešto nezamislivo, izgrađena sportska dvorana, onda vam je jasno o čemu pričam... Sam Bog je htio da se tamo izgradi sportska dvorana i da Marina sa sestrom i djevojčicama iz sela dođe da se igra sa loptom“, kazao je Ristović, ne štedeći pohvale na račun svoje učenice.
Drugarica iz kadetske reprezentacije Sanja Premović smatra da je Marina sve postigla ogromnom upornošću.
“Marina je djevojka za primjer u svakom pogledu i uspjesima koje je postigla ove godine radujem se kao da sam ih ja postigla. Ona na treninge dolazi uvijek sa novom i neskrivenom gotovo djetinjom radošću. Takva je bila i kada smo počinjali, takva je i sada”, kazala je Premović.
Pored Marine, rukomet igra i njena dvije godine mlađa sestra Olivera, na poziciji lijevog krila, dok je njen godinu stariji brat Radoje kratko trenirao sa njima.
Prije skoro tri decenije slavu Budućnosti krčile su sestre Mugoša, a Marina vjeruje da bi tandem sestara Vukčević mogao da ostvari slične rezultate.
"Kada smo počeli da igramo rukomet i Radoje je bio kratko sa nama, ali je bio jedini dječak i brzo je odustao. Olja je jako talentovana, za mene je odlična, najbolja. Sestre Mugoša su legende Budućnosti i ostavile su dubok trag u crnogorskom rukometu, mi smo tek na početku i jedva čekam da mi se Olivera pridruži u seniorskoj ekipi, pa da krenemo u žetvu trofeja. Imamo ispred sebe sjajne rukometašice kao uzor i trudićemo se da ih dostignemo", kazala je uz smijeh Marina.
A jednog dana vjerovatno će i Marina biti uzor mnogima, koji danas nijesu ni rođeni.
Rešetala mreže pa slučajno stala na gol
Prije nego je stala na gol crtu, Marina je rešetala mreže, davala po 15-ak golova na utakmici, kao legendarna reprezentativka SFRJ i igračica Budućnosti i Danilovgrada Zorica Pavićević.
Karijeru je, međutim, sama usmjerila u potpuno drugom pravcu. „Kada je počela sa 13 godina, bila je nezaustavljiva. Davala je po 15-16 golova na utakmici. Nakon jednog meča je poželjela da brani i morao sam da joj obećam da će stati na crtu na narednoj utakmici makar pet minuta. Zaboravio sam na obećanje, a ona je ponovo dala 15 golova, pa sam je izveo iz igre da odmori.
Nakon utakmice bila je ljuta. Obećao sam joj čvrsto da će sljedeći put braniti, i branila je deset minuta. Nisu mogli gol da joj daju. Pokreti joj nijesu bili izgrađeni, ali je pokazala nesvakidašnji talenat“, prisjeća se Ristović kako je, ne tako davno, najbolja kadetska golmanka svijeta započela karijeru na crti.
Zatečen talentom svoje učenice, Ristović je bio u nedoumici i zbog toga je zatražio savjet od Dragana Adžića. "Ako zaista toliko želi i ima predispozicije da brani kvalitetno, usliši joj želju i nećeš pogriješiti", rekao mu je Adžić.
Srce kao Rusija
Povratak u Podgoricu sa olimpijskim srebrom i susret na aerodromu sa mlađom sestrom najbolje oslikava koliko Marina brine o porodici, posebno mlađoj sestri.
„Marina ima srce veliko kao Rusija. Ona je istovremeno svima prijatelj i sestra, a ako zatreba i majka. Jednom kada smo se vraćali sa turnira dočekala je sestra Olja na aerodromu.
Nakon tog susreta i zagrljaja nisam bio siguran da li su u zagrljaju dvije sestre, ili majka grli svoje dijete. Bilo je toliko dirljivo, a Olja je samo dvije godine mlađa od nje. Nevjerovatno kako se ona zaštičnički odnosi prema ljudima, pogotovo prema Olji“, kazao je Ristović.
Galerija
( Stanko Radulović )