Politički uzroci krize

Ekonomija Crne Gore je u stanju slobodnog pada i prethodna vlada nije uspjela ni da dijagnosticira uzroke nagomilanih probema u ovoj oblasti. Ekonomija koja koristi euro kao svoju valutu i koja je brutalno rasprodala strateški važna preduzeća, ukinula carinsku zaštitu domaće proizvodnje i liberalizovala finansijski sistem, od instrumenata ekonomske politike ima na raspolaganju samo fiskalnu politiku i budžet.

Takva pogrešna strategija razvoja, koju ova DPSDP Vlada sprovodi od 2000, bila je svjesno i planirano bazirana na vrlo hazarderskoj ideji da će priliv inostranih investcija biti sve veći i veći i da će BDP u kontinuitetu rasti na bazi povećanog uvoza, kredita i stranih investicija.

Nažalost, i pored enormnog priliva novca 2007. i 2008. i investicionog buma i prodaje EPCG 2009, došlo je do pada BDP, a oporavak je veoma spor i baziran na dodatnom zaduživanju države.

Ova činjenica jasno ukazuje da na strani ponude crnogorska privreda nije mogla da prihvati ovoliki priliv novca na efikasan i optimalan način, jer nijesmo imali ni proizvodnju ni projekte Vlade i privatnog sektora koji bi taj priliv novca usmjerio ka proizvodnji i povećanju konkurentsnosti naše privrede i izvozu.

Jednostavno, novac je uložen u nekretnine, uvoz, potrošnju države i finansiranje ličnog standarda kroz povećanje zarada i zaduženja. Došlo je do klasične situacije - pogrešne elokacije sredstava, koja je karakteristična za netržišne ekonomije i koja teorteski nije smjela ni mogla da se desi u slobodnoj tržišnoj ekonomiji, u kojoj se poštuju zakoni, garantuje privatna svojina i funkcionišu institucije sistema.

Ipak, kod nas se to dogodilo. Zbog čega? Imajući u vidu da su interakcije i funkcionsianje tržišnih mehanizama veoma složeni procesi, nije moguće dati jasan i nedvosmilen odgovor na postavljeno pitanje. Ipak, neki odgovori se nameću sami.

Tržišni mehanizmi ne funkcionišu optimalno u državama koje nijesu pravne i u kojima funkcionišu javni ili skriveni monopoli i korupcija.

Nema dileme, da je Crna Gora pod vođstvom DPSSDP kolacije postala udžbenički primjer dugogodišnjeg planiranog i brižljivo rađenog sistema endemske korupcije koja je od sistemske, sistematske dospjela u završni stadijum koji se u literaturi naziva "zarobljena država".

Prvi čovjek režima je uz pomoć DPS i SDP, u praksi realizovao svoju namjeru da od svojih bliskih prijatelja i drugova, kumova, vještački stvori "nove crnogorske kapitaliste".

Osmišljenom strategijom i politikom legalizacije švercerskih profita iz ranih 90-ih, namještenim fondovskim privatizacijama i potpuno kontrolisanom vaučerskom privatizacijom i tržištem kapitala, stvorena je prva generacija crnogorskih kapitalista, koja je trebalo da upravlja našom ekonomijom i da obezbjeđuje ekonomsku podlogu za nastavak vlasti politčke oligarhije koje ih je stvorila, tj. DPS i SDP.

Nažalost, tržište, čak i ovo vještački stvoreno, izvitopereno i kontrolisano, postalo je dio globalnih procesa i naši DPSSDP kapitalisti su bili suočeni sa uticajima spolja. Naši instant kapitalisti, "drugovi, prijatelji i kumovi", bez tradicije, znanja, preduzetničke kulture, uglavnom primitivni polusvijet, bez znanja jezika, savremenih znanja iz investicija, tržišta kapitala, marketinga, menadžmenta, odbijali su normlanu globalizaciju i integracije i okretali se sebi sličnim sjecikesama, prevarantima, korumpiranim političarima, peračima novca.

Kao kompenzaciju za svoje neznanje, imali su državu Crnu Goru, njenu korumpiranu i nekompetenu Vladu i zarobljene institucije, koje su mogli da koriste u odbranu svojih interesa.

Tako je formirana opasna mreža privatnih interesa crnogorskih tajkuna i korumpiranih političara i državnih funkcionera i službenika na svim nivoima vlasti koja je stavljena u funkciju zaštite interesa novih crnogorksih kapitalista.

Ovakve korupcionaške mreže, danas, predstavljaju najveću biznsis barijeru i odgovorne su što nema direktnih inostranih investicija u Crnoj Gori.

Auto put nije ugovoren, zato što je jedan bivši ministar uporno insistrao da se njegova građevinska operativa uključi u posao po neprihvatljivo visokim cijenama. Žabljak ne može da iskoristi svoj investicioni potencijal i privuče ozbilje ulagače u ski turizam, jer su lokalni DPS moćnici godinama pokušavali da bez novca i protiv zakona postanu vlasnici i hotela i skijališta.

Zbog razgranate korupcije između čelnika opštine Ulcinj, Morskog dobra i Vlade, nije moguće valorizovati potecijal Ade Bojane i Velike plaže. Drvorprerađivačke pogone u Pljevljima, Rožajama, Kolašinu, Plužinama, Mojkovcu, Beranama, nije moguće staviti u funkciju zbog odluke DPSSDP režima da se jednom zavarivaču auspuha dodijeli monopol na eksploataciju šuma.

Herceg Novi je već nekoliko godina jedini grad na jadranskoj obali kome je turizam strateška privredna garana, a nema nijedan veći hotel. Opet zbog sulude ideje da neposobnom, nestručnom tajkunu prepustite tako ozbiljne projekte. Solana, hotel Fjord, Bjelasica Rada nalaze se pred gašenjem jer njihov novi vlasnik, nema potrebna znanja ni volje ni intersovanja da ih restrukturira, modernizuje i stavi u funkciju.

Da ne govorimo o bolesnoj ideji da se narko bosovi u Pljevaljima, Rožajama i Kotoru pokušaju predstvaiti kao "investitori" i "strateški partneri" koji će biti nosioci privrednog oporavka i razvoja ovih gradova.

Nemoguće je razvijati crnogorsku poljoprivredu, a da od 2000. visoki državni funkcioneri zaduženi za ovu oblast imaju razgranate privatne šeme šverca poljoprivrednih proizvoda. Počelo je s paradajzom iz Tusrke, a sada su izmislili tzv. "humanitarne isporuke" koje se ne carine, a onda se plasiraju u najvećim režimskim trgovačkim lancima. Zato naši farmeri ne mogu da prodaju svoju robu jer su im ministri konkurecnija.

O pljački banaka u Crnoj Gori gdje su tajkuni i kriminalci uzeli preko milijardu eura kredita, bez adekvatnih hipoteka koje sada ne vraćaju, ne treba trošiti riječi. Sada te kredite vraćaju građani kroz kamate koje nerijetko prelaze i 10%. Crna Gora nije izgradila nijedan novi energestki izvor, zato što čitavu stvar blokira vladajuća porodica koja traži enormne cifre za prodaju akcija u Rudniku uglja Pljevlja.

Nemoguće je investirati bilo šta u Budvi ako ne platite korupciju lokalnom poltičkom moćniku. O investicijama u oblasti igara na sreću, nema ni govora, jer jedan vrlo blizak i drag moćnik šefu režima ima nepisani monopol. O jednom bivšem ministru zaduženom za gradjevnske dozvole već se ispredaju bajke među investritorima. Zovu ga "mister 10%".

Zadatak nove vlasti je da očisti zemlju od ovih korupcionaških mreža i da inostranim investitorima ponudi jasne planove i projekte, stabilnu garanciju privatne svojine i poštovanej ugovora. Jednostavno, oni traže jasan, stabilan i predvidljiv poslovni ambijent. Bez neprijatnih iznenađenja, iznenadnih novih uslova, veza i vezica, dodatnih plaćanja, reketa i korupcije.

Svaki legalni investitor koji planira da uloži svoj kapital u Crnu Goru, mora biti zaintersovan za promjenu ove korupcionaške vlasti. Mi ćemo teško i dugo pregovarati, štiteći interes Crne Gore, njenog budžeta, građana, radnika, vodeći računa o zaštiti prostora, kulturnog nasljeđa, bezbjednosti i prospreitetu građana.

Kada se jednom postigne dogovor i potpise ugovor, inevstitori neće morati da plaćaju nikome ništa dodatno. Ni bracu, ni seki, ni sinu, ni šuri. Samo da poštuju potpisano i rade transparentno, po zakonu i otvaraju nova radna mjesta za naše mlade ljude.

( Nebojša Medojević )