Rajkine želje ostale neostvarene

Porodica Vučinić iz Zle Gore, dvadesetak kilometara od centra Nikšića, vjerovatno je jedina u opštini koja u 21. vijeku nema struju, iako je trafostanica od njihove kuće udaljena svega dva kilometra vazdušne linije. „Vijesti“ su o Vučinićima pisale u aprilu očekujući da će nakon objavljenog teksta reagovati nadležni iz Opštine ili možda iz Elektroprivrede i da će i u domu Vučinića zasijati sijalica.

To se nije dogodilo, a Vučinići su juče sahranili Rajku, koja je imala 42 godine, bila nepokretna i koja je imala samo dvije želje – da brata Rajka oženi i da dobiju struju. Znala je, nažalost, da ne može da ozdravi.

Kada su proljetos „Vijesti“ posjetili Vučiniće – osamdesetogodišnju Jelenu, sina Rajka i kćerke Novku i sada već pokojnu Rajku, uvjerili su se u kako teškim uslovima žive.

„Struju nikada nijesmo imali. Htjeli smo da je dovedemo ali nije bilo novca pa se ostalo na tome. Bogami je teško ovdje živjeti. Ja to najbolje znam. Baš je ova Gora zla. Eto do najbližeg komšije ima nekoliko kilometara“, kazala je tada Jelena i priznala da su željni razgovora i da se svakom gostu raduju.

Novka je ljeti zadužena za namirnice. Preko brda „trkne“ do Miločana, koji su udaljeni sedam kilometara, i kupi ono najosnovnije. Da ide makadamskim putem put bi trajao mnogo duže.

Zimi se zbog snijega ne može nikud. Tada im Crveni krst i Dobroslav Bajović, pukovnik u penziji i njihov, kako oni kažu, veliki prijatelj i dobrotvor, donesu ljekove, brašno, prašak, namirnice koje fale.

„Dobro bi nam došla struja da konačno ovu petrolejku zamijenimo. Nije ovdje ljeti hladno ali mora da se loži jer nema struje a treba nešto skuvati“, kazala je tada baka Jelena.

Sve se nadaju da će se „neko sjetiti da i njima treba struja“. Izgleda od toga nikakve vajde

Vučinići drže petoro goveda i deset ovaca, sade krompir, i ne „kukaju“ što je kuća sva oronula, skromni namještaj dotrajao, a struja još uvijek, za njih, „neotkrivena“. Jedina primanja su im bila stotinu eura koliko je pokojna Rajka primala od Socijalnog.

Nijesu navikli da nekoga mole da im pomogne. Sve se nadaju da će se „neko sjetiti da i njima treba struja“. Izgleda od toga nikakve vajde.

„Ako nema ljudi svuda je teško živjeti. A meni je ovdje ka i ostalima u drugim sličnim mjestima. Ni bolje ni gore. Fali komšija ali šta da radim kada ih nema, ne mogu ih dovesti ovamo“, kazao je skromno Rajko i pokazao mali televizor koji je radio dok su imali agregat.

Crkao agregat pa utihnule i „pokretne slike“. Ali tu je tranzistor. Dovoljno, rekoše, da se u kući čuje i neka druga priča osim njihove.

Sestre su tada kazale da bi voljele da se Rajko oženi ali teško je, kako su rekle, naći djevojku spremnu da dođe u Zlu Goru i sa njima podijeli „mrak“ u kome žive. Rajki su želje ostale neostvarene. Možda Novka bude bolje sreće pa možda uskoro dobiju struju, a sa sijalicom u kuću stigne i snaha.

( Svetlana Mandić )