Roman Simović: Za dobru muziku mora da se plati

Roman Simović, jedan od najuspješnijih crnogorskih violinista, trenutno je koncert majstor Londonskog simfonijskog orekstra. Ove godine nije učestvovao na brojnim festivalima ozbiljne i umjetničke muzike koji su se odvijali u Crnoj Gori, ali je bio u publici Don Brankovih dana muzike, prateći izvođenja čuvenih svjetskih muzičara, kao što su Macujev ili Majski.

Svake godine pratite Don Brankove dane muzike. Ove godine ste prisutni kao posjetilac, ne i kao izvođač. Kako ocjenjujete ovogodišnji festivalski program?

- Ove godine se svakako ističu dva velika svjetska imena – Miša Majski, jedan od najvećih violončelista današnjice i Denis Macujev, ruski pijanista mlađe generacije. Londonski simfonijski orkestar, čiji sam koncert majstor, svirao je s Macujevim desetak puta tokom prošle sezone. On je zaista neverovatan pijanista. Znam koliko je teško u Crnoj Gori nekome objasniti šta je klasična muzika i zato je fantastično što je umjetnički direktor festivala Martinović „izboksovao“ da umjetnik takvog ranga dođe u našu zemlju. Vjerujem da, kada je riječ o finansijama, svake godine mora da se počne od nule i objašnjava koliko je neki kulturni program važan ne samo za grad, već i za državu.

Kako ocjenjujete festivalske sadržaje u odnosu na druge manifestacije u okruženju?

- U Crnoj Gori postoji veliki broj muzičkih festivala. Don Brankovi dani muzike jedan je od rijetkih festivala koji se stalno razvija, svake godine je sve bolji i mislim da je on ipak najozbiljnija priča. Zato ga podržavm od prvog dana. Budva je recimo nekada imala dobar potencijal. Međutim, kada je muzika u pitanju, sve je nekako otišlo u diminuendo (stišavanje).

Budžet koji se izdvaja za muziku nije dovoljan i on je znatno manji od budžeta za pozorište. To nije u redu, iako je Grad teatar prije svega pozorišna manifestacija. Ako neko želi da dovede dobar orkestar, dobrog čelistu, onda dileme nema – jednostavno, mora dobro da se plati.

Prošle godine ste nastupili kao član novoosnovanog ansambla – „KotorArt trija“. Nakon tog premijernog predstavljanja, koliko je ansambl uspio da promoviše festival u regionu i svijetu?

Pijanista Ratimir Martinović, na čiju je inicijativu ansambl osnovan, klarinetista Aleksandar Tasić i ja – članovi smo 'KotorArt trija' i tokom prošle sezone imali smo veoma zapažene koncerte. Kamerna muzika objedinjuje ljude, zato je svirati u kamernom ansamblu veoma plemenita stvar. Mi smo inače i veliki prijatelji. Iako smo kao ličnosti potpuno različiti i ne živimo u istom mjestu, našli smo vremena da priču „proguramo“ do kraja. Svirali smo bisere literature koja je inače dosta ograničena za taj neklasičan sastav. Posebno bih izdvojio nastup na festivalu 'Granada' u Španiji, kao jednom od najvećih festivala u svijetu. Žao mi je samo što je repertoar bio kočnica od samog starta, ali je isto tako od samog početka stvorena pozitivna energija. Na sreću, postoje razne obrade i aranžmani za naš sastav, pa će se i sam ansambl održati u budućnosti.

Ove godine ste obnovili kvartet „Rubikon“, koji je na pragu desetogodišnjeg djelovanja.

'Rubikon' treba naredne godine da proslavi svoj jubilej. Planirano je da održimo koncert na Kolarcu, kada ćemo kao gosti imati jednog od velikana današnje muzičke scene. Za nas je u prethodnom periodu posebno zanačajan nastup na jednom od najvećih festivala u Engleskoj. Naime, dobili smo čast da sviramo na „City of London Festivalu“, koji je obilježavao pedeset godina postojanja i na tom koncertu smo imali nekoliko muzičkih kritičara.

Za mene lično, problem je uskladiti karijeru u velikom simfonijskom orkestru, koji svira na 200 koncerata godišnje i moje solističke projekte. Takođe, otežavajuća okolnost jeste i to što ostali članovi kvarteta rade u orkestrima, pa nemaju mnogo slobodnog vremena. Međutim, drži nas vjera u muziku. Naš kvalitet je i u tome što se veoma dobro poznajemo i što se privatno družimo. Jer, postoje umjetnici koji zajedno sviraju, ali se jednostavno ne podnose. Oni putuju različitim letovima, borave u različitim hotelima, a pokušavaju da sviraju istu muziku u isto vrijeme na sceni. To je nemoguće!

Stoga, kako ćete uklopiti rad s kvartetom, trijom i solističku karijeru s radom u Londonskom simfonijskom orkestru, imajući u vidu veliki broj koncerata koji orkestar ostvaruje tokom jedne sezone?

Planiram da posao u orkestru svedem na minimum i više vremena posvetim solističkoj karijeri. Privilegovan sam jer mogu da radim samo 35 odsto. Naredne sezone biće mi mnogo lakše, jer ću zadržati istu poziciju, ali ću moći da biram koje ću koncerte da sviram. I, naravno, da se što više posvetim solističkoj karijeri dok sam još mlad. Tu je i moja porodica na koju moram da obratim pažnju. Karijera jeste predivna stvar, ali porodica je nešto što je još najvažnije za čovjeka.

( Boris Marković )