Dražen Petrović: Nikad nisam bio kukavica, samo se u NBA doktorira

Na današnji prije 25 godina, na kišom natopljenom autoputu nedaleko od njemačkog Ingolštada život je izgubio najveći hrvatski košarkaš svih vremena Dražen Petrović.

Stradao je u 29. godini vraćajući se s kvalifikacione utakmice za Eurobasket koju je Hrvatska u Poljskoj izgubila od Slovenije, iako je on postigao 30 poena. Većina reprezentativaca se kući vratila avionom, ali je Dražen odlučio da na put krene s djevojkom Klarom Salanti i američkom košarkašicom Hilal Edebal, podsjeća hrvatski Indeks.

Oko 17:30 pred Klarin crveni golf iz suprotnog smjera izletio je šleper koji je probio ogradu. Klara se u njega zabila brzinom od oko 160 kilometara na sat, a Dražen, koji je spavao, izletio je kroz staklo i poginuo na mjestu.

Petrović je u svojoj bogatoj karijeri sa Šibenkom 1982. i 1983. godine igrao finale Kupa Radivoja Koraća, a 1983. je Šibenku odveo do titule prvaka Jugoslavije koja joj je kasnije oduzeta i dodijeljena Bosni.

S Cibonom je osvojio dva Kupa šampiona i jedan Kup kupova, 1985. godine bio je prvak Jugoslavije, osvojio je i dva kupa Jugoslavije, a Cibonu je 1988. odveo i u finale Kupa Koraća. S Realom je osvojio španski kup 1989. godine, te izgubio finale, a iste sezone je Real odveo do titule u Kupu kupova.

Nakon toga je otišao u NBA gdje je s Portlandom 1990. godine izgubio finale od Detroita.

Hrvatsku reprezentaciju odveo je do srebrne medalje na Olimpijskim igrama u Barseloni 1992. godine, gdje je jedina bolja ekipa bio savršeni američki Dream Team. S Jugoslavijom je 1989. godine bio prvak Evrope, godinu kasnije i prvak svijeta, a 1986. na SP-u u Španiji je osvojio bronzu.

Nakon te medalje dao je intervju za tadašnji Glas omladine, koji hrvatski je Indeks prenio u cijelosti:

U Španiji ste osvojili bronzu, što je odlučilo polufinale sa SSSR-om?

Još vrtim film s te utakmice i ne mogu vjerovati da se to zaista dogodilo. To se nikad prije nije dogodilo jednoj reprezentaciji i vjerovatno neće sljedećih 100 godina. U tih zadnjih 46 sekundi sve je bilo protiv nas. Publika, sudije, klupa nam je bila paralizovana, a i mi na terenu. Nevjerovatan peh. Imali su psihološku prednost u produžetku i oni su bili formalnost. No, nema smisla žaliti za nečim što se više ne može vratiti.

Znate li da vas od tog SP-a zovu "španskim borcem"?

Prema nekom nepisanom scenariju mi je sa Špancima trebalo da se sastanemo u četvrtfinalu. Zato se od samog početka turnira stvarala atmosfera koja bi nam sasjekla krila. Još na utakmici s Kanađanima sudije su imale, blago rečeno, mekani kriterijum. Svima nam je laknulo kad je utakmica završila, a moj gest je pogrešno protumačen. Onda su Brazil i SSSR tukli Španiju pa do borbe na život i smrt između nas i domaćina nije došlo, ali ta naelektrisana atmosfera ostala je do kraja takmičanja. Iz inata se navijalo protiv nas, a ne zato što nas Španci mrze. To se vidjelo i na proglašenju pobjednika. Osim toga, njihovi novinari su nam pokušali podvaliti silovanje hostese. Trebalo nas je destabilizovati, a njihov veliki i slavni Real pobjeđivali smo gdje smo htjeli. Trebalo je zato liječiti jugoslovenski kompleks, a terapija im baš nije uspjela.

Je li novinarska patka da košarkaši Cibone zarađuju 500.000 dinara mjesečno?

Tu je riječ o pretjerivanju i podizanju tiraža. Naša mjesečna stipendija je 80.000 dinara, a zavisno od rezultata dobijamo bonuse. Sve što nam je isplaćeno smo pošteno zaradili.

Puno se priča o Vašem odlasku u inostranstvo. Jeste li razmišljali o odlasku u SSSR, recimo Žalgiris?

Nikad ne bih igrao za Žalgiris ni za bilo koju ekipu s istoka Evrope. Meni se njihova košarka ne sviđa i njihova škola je staromodna. Ne bih htio ići u lošu košarkašku školu kraj košarkaškog fakulteta koji sam završio u našoj prvoj ligi i reprezentaciji. Košarkaš može magistrirati ili doktorirati samo u NBA-u. Mene to zanima, a Žalgiris i slične ekipe su jako daleko od tog nivoa.

Jeste li Vi igrač koji može preuzeti odgovornost u najtežim trenucima?

Nikad nisam bio kukavica. Koji sportista voli poraze? Mislim da mi ne manjka hrabrosti. Sjetite se titule osvojene u Šibeniku. Nisu li moja slobodna bacanja odlučila da Šibenka postane prvak Jugoslavije? Tako je i bilo bez obzira na kasnija administrativna slobodna bacanja koja su Bosnu proglasila prvakom. Ne treba se čuditi pojavi Slavka Šajbera. Mi smo Šajbere u našem sportu imali i ranije, iako ne pamtim uvođenje privremenih mjera u našoj zemlji mimo odluka Skupštine Jugoslavije.

Kad smo već kod skupštine, što vi kao vrhunski sportista mislite o krizi u zemlji?

Svaka država je kao sportski kolektiv. Ako svako solira na svoju stranu i samo gleda sebe onda su porazi neminovni. Treba se boriti za ekipu. Svi za jednoga, jedan za sve i onda uspjeh neće izostati. On ne mora doći odmah, ali će sigurno doći. Ko to ne zna, kako u sportu tako i životu, taj ispada u niže lige. Zato naš društveni cilj ne smije biti borba za opstanak, nego borba za titule. Nisam političar i ne bih to želio biti, ali stalo mi je da ljudi u našoj zemlji što bolje žive.

Ima li u Ciboni tog zajedništva?

Naravno. Od nas se stalno traži da treniramo i pobjeđujemo. Sve izvan toga je stvar uprave kluba. Mi igrači imamo neke prohtjeve, ali nam se udovoljava jer smo to zaslužili rezultatima. Naši igrači nemaju egzistencijalnih problema. Lijepo nam je jer nam dobro ide. Kako će biti kad upadnemo u krizu - ne znam. Međutim, toliko smo jaki da svaka kriza može trajati jako kratko. Cibona će još dugo biti ekipa koju s pravom nazivaju tvornicom trofeja.

( Vijesti online )