Magarac

Snimak sa Mareze je prizor koji duboko uznemirava.

Mora uznemiriti ta vrsta neosjetljivosti. Ono što “omogućava” ovakvo ponašanje ljudi jeste uvjerenje da su životinje “manje vrijedna” bića. A to je logika koja očas porodi ideju da su i neki ljudi (grupe ljudi, nacije, religijske zajednice) manje vrijedne od drugih, te da nije grijeh zlostavljati ih. Nije slučajno da u biografijama gomile zlikovaca imate momenat maltretiranja životinja još u djetinjstvu. Kasnije, po pravilu, pređu na ljude.

S druge strane, ovakvi događaji nas uvijek iznova uvjere koliko je crnogorsko društvo daleko od elementarnih civilizacijskih standarda. Ovaj put, ipak, reakcija javnosti nije izostala. I to je važno – sve gadosti treba razobličiti tako što ćete ih učiniti javnima. To je razlog zašto aktuelna vlast uporno i surovo radi na “disciplinovanju” medija. Kao nakaza koja živi među ogledalima – pa vjeruje da će, ako polomi sva ogledala, biti manje nakazna...

Ali ova životinja, magarac, naprosto to ne zaslužuje i iz još jednog, golemog, civilizacijskog razloga. Naime, Mediteran je kao svijet, kao kultura, kao civilizacija nastao na magarcu i kozi. Ako postoje životinje koje u ovom dijelu svijeta zaslužuju posebnu, i dodatnu zahvalnost, istorijsku, egzistencijalnu i svaku drugu, onda su to upravo - koza i magarac.

I, valjda iz tih razloga, povodom magarca uočljiva je stanovita ambivalencija. Koliko god da ova životinja značajno učestvuje u izrazima sa naglašeno negativnom konotacijom, toliko ima i razloga za sasvim suprotan pogled. Čini se da magarac plaća i surovu cijenu goloj estetici. Naime, srodnik je konja, životinje koja se izborila za povlašćeno mjesto kroz cijelu istoriju – i smatra se jednim od vrhunaca životinjske elegancije i ljepote. A magarac, koji u najboljem slučaju liči na karikatiru konja, u tom estetskom odmjeravanju – mora biti žestoki gubitnik.

Nedavno smo imali medijsku atrakciju – Rambovog magarca koji je umalo stigao i u Azerbejdžan. Bila bi to lijepa i atraktivna prethodnica našim političarima koji su nekako naglo (a takve ljubavi su najsilovitije), zavoljeli Azerbejdžan.

U Sjedinjenim Državama, magarac je, doduše nezvanični, amblem demokrata. I tamo se ravnopravno nosi sa slonom republikanaca.

Da je magarac odista značajan u mediteranskom svijetu svjedoči i činjenica da se jedan od prvih romana (vrijeme kad je to bio „prezreni“ žanr) u svjetskoj književnosti zove „Zlatni magarac“. Rimski pisac (i filozof) iz drugog vijeka naše ere, Apulej napisao je satirično-fantastični roman pod punim imenom „Metamorfoze ili Zlatni magarac“, priču o mladiću koji se pretvara u magarca, a, nakon niza peripetija i osvojenih spoznaja o životu i ljudima (izgled magarca mu je omogućio bolji pogled na stvari) boginja Izida mu vraća pređašnji oblik. Do danas je najpoznatiji dio Apulejeve knjige ostala legenda o Amoru i Psihi, kasnije omiljena tema mnogih pisaca i brojnih književnih prerada ovoga mita.

U našoj književnosti imamo jedan živopisan i žestok roman, kakav je „Heroj na magarcu“ Miodraga Bulatovića. No, možda najljepši roman sa magarcem je – „Sivac i ja“, dirljivo lijepa proza španskog pjesnika, nobelovca iz 1956, Huana Ramona Himenesa.

Ipak, kroz istoriju, možda je od svih magaraca, od Apuleja do Himenesa i Ramba, najpoznatiji – Buridanov magarac. Žan Buridan je bio francuski srednjovjekovni filozof, skolastičar, učenik slavnog Viljema Okama (1300-1350), tvorca metodološkog načela poznatog pod imenom “Okamova oštrica“ ili „Okamov brijač”. Francuski skolastičar ostao je upamćen po famoznom primjeru magarca koji je uginuo između dva potpuno jednaka stoga sijena, budući da nije mogao odlučiti odakle da počne. Zapravo, Buridan je kanio dokazati da ljudska volja funkcioniše na osnovu motiva. Pod jednakim okolnostima (aequilibrium indifferentiae) volja bi, mislio je filozof, ostala nedefinisana. Sam primjer sa magarcem nije Buridanov (iako ga danas tako zovemo), već je ta interpretacija nastala kao pokušaj njegovih protivnika da mu se narugaju.

Naravno, pored književnosti i umjetnosti, tu su i brojni primjeri iz svakodnevice, koji uključuju ovo dugouho i tvrdoglavo biće – magareći kašalj, magareće godine, magareća klupa... Bez magarca bi, izgleda, i naš jezik bio prilično osiromašen.

Ali i naš smisao za humor... Dijalog, ovih dana vođen u gradu. Pitaju Podgoričanina – Što misliš o onom magarcu sa Mareze? Čovjek zastane, pa kaže – Ne znam, valjda mu je ovo posljednji mandat...

( Balša Brković )