Autor "Sulejmana Veličanstvenog": Odmah sam se zaljubio u svoje likove

„Sultanov harem“ bestseler britansko-australijskog pisca Kolina Falkonera je dramatična priča o svijetu intriga, senzualnosti i moći, u kojem carstvom ne vladaju ni sila ni politika, već lijepe i tajanstvene žene iza zidova harema.

U velikom haremu Otomanskog carstva u Konstantinopolju vlada samo jedan čovjek: sultan Sulejman Veličanstveni. U srcu njegove palate nalazi se harem, u kojem žive stotine božanstvenih žena – neke od njih su supruge, neke konkubine, a neke samo obične robinje.

Među njima je i Gilbehar, sultanova miljenica i majka njegovog nasljednika; Đulija, kći jednog italijanskog plemića, oteta kada je pokušala da pobjegne iz Venecije sa svojim ljubavnikom; i Hirem, Tatarka iz ruskih stepa.

Svaka od ove tri žene je lijepa, ali Hirem je najopasnija – beskrupulozna u svojoj želji da vlada haremom a, na kraju, i samim sultanom. Pametna i moćna, ona pažljivo smišlja propast svojih rivalki i umiljava se vladaru, što je stavlja u sam centar carske moći.

Upravo će zbog opsjednutosti ovom djevojkom, Hirem, Sulejman izgubiti saveznike i sinove, a na kraju ostati i bez svoje carske loze. Roman „Sultanov harem“ objavio je „Alnari“ u prevodu Katarine Dragović.

Kolin Falkoner, nekadašnji novinar rodom iz Londona, sada živi u Pertu (Australija) odakle je i govorio za „ART Vijesti“. Falkoner je autor brojnih istorijskih romana: „Kad smo bili Bogovi“, “Pernata zmija“, „Moja prelijepa špijunka“, „Put svile“.

Rođeni ste u sjevernom Londonu, kao Kolin Bouls. Kako je došlo do toga da promijenite prezime i zašto?

Ja sam već objavljivao kao Kolin Bouls pišući sasvim različite vrste knjiga, tako da mi je moj izdavač predložio da pišem pod drugim imenom kako ne bi došlo do zabune. Falkoner je jedno od prezimena iz porodice moje supruge, a ona mi je dosta pomogla, kada sam počinjao da pišem.

Životni put odveo Vas je daleko od svoje domovine. Koliko je taj Vaš odlazak u Australiju uticao da stasate u veoma poznatog i čitanog pisca?

Ja sam prvobitno došao u Australiju da igram fudbal. Australijski tim me je doveo ovdje. Mnogo prije nego što sam čak razmišljao da postanem pisac! Ja rijetko pišem o Australiji - skoro su sva moja djela priče koje potiču iz evropske istorije, antičke i moderne. Ja volim život ovdje, ali na mnogo načina biti​​ pisac i živjeti u Australiji je hendikep - ja sam nedavno razmišljao o povratku u Englesku. I u Australiji i Engleskoj sam tretiran kao strani autor, tako da bi povratak u London sada više imao smisla. Ironično, obje moje kćeri žive i rade tamo!

Prije nego što ste postali profesionalni pisac, radili ste na radiju. Pisali ste za razne časopise, scenarije za radio i televiziju, ali, radili ste takođe i u službi hitne pomoći. Koliko je ta raznolikost vaših zanimanja koristila i uticala na kvalitet vaše književne kreativnosti?

- Ne mislim da pisac može da piše o životu osim ako je iskusio život. Ne samo putovanja i različite poslove, već sve sirove stvari života, dobre i loše - život i smrt, na primjer. Vidio sam dosta toga radeći u hitnoj pomoći, i to je svakako promijenilo način na koji sam pisao o nekim stvarima. Biti otac, biti muž, tugovati, voljeti, izgubti. Ovo su iskustva koja ne možete izmaštati. Morate ih poznavati da biste pisali o njima. Knjige pišete sjedeći sami i istraživajući nekoliko mjeseci, ali ne možete ih stvoriti tamo.

Kultura je danas u cjelini marginalizirana, izgubila je svoju društvenu vrijednost i potisnuta je iz medija. Pa, i pored toga, pored Vama su otvorena vrata i najvećih izdavačkih kuća. Kako književni kritičari komentarišu Vaše pisanje? U čemu vidite tajnu Vašeg uspjeha?

Hvala vam što ste to rekli - ali ne znam da sam bio toliko uspješan u SAD kao što kažu, kao što sam u Evropi. Izgleda da me čitaoci razumiju bolje u Evropi - sigurno je to zbog izdavača!

Što se tiče kritičara - ne smetaju mi kritičari, neki su plahoviti, neki su manje ljubazni Čitalac je sve što mi je važno

Što se tiče kritičara - ne smetaju mi kritičari, neki su plahoviti, neki su manje ljubazni. Ali kada pišem o osobi trudim se da imam na umu mog čitaoca. Želim da učinim za njih najbolje što mogu. Čitalac je sve što je važno za mene. Želim da ih zadržim svu noć da čitaju i kada sljedećeg jutra zamućenih očiju odu na posao želim im da se osjećaju ispunjeni – svojom vjerom u ljubav i veliku šemu života – što se nekako potvrđuje. Jedan e-mail od srećnog čitaoca vrijedi za mene više od deset velikih kritika.

“Put svile” je vaš prvi roman istorijske fikcije, zasnovan na istinitim detaljima. Šta je bio najveći razlog da napišete ovaj roman, s obzirom da je put svile, zaista postojao i povezivao Evropu sa Kinom i u prošlosti je takođe bio veoma značajan za Englesku?

Volim da putujem, a Put svile je vjerovatno najveće putovanje koje svako može da preduzme. Tako je naročito bilo u srednjem vijeku, u doba kada se radnja knjige dešava. Događaji dočaravaju veliku romansu i avanturu. Takođe sam se iz prve zaljubio u moja tri lika. Kada sam ih jednom pronašao, bilo je teško da zaustavim pisanje romana. U određenom trenutku, to se bukvalno napisalo! Bilo je tako mnogo tema dotaknutih u ovoj knjizi. Put svile je toliko različitih djelova svijeta prvi povezao na konzistentnoj osnovi. Nije samo svila ta koja je putovala duž ove paukove mreže puteva - to su bile i ideje. Moji likovi bi mogli da se popenju ​​na Mjesec zbog onoga što su vidjeli putujući iz srednjovjekovnog hrišćanskog svijeta do Kine Kublaj Kana.

Opširnije u štampanom izdanju

( Vujica Ognjenović )