Kako žive penzioneri: Ako je nama ovako, kako li će vama sjutra biti

Penzioneri se svakodnevno okupljaju u svom Domu u Bloku V, maloj prostoriji u kojoj sve podsjeća na prolaznost - počevši od stolova i stolica koji joj daju izgled starinske krčme, pa do kalendara sa Titovom slikom i crtežima starih Podgoričana na zidovima.

Igraju šah i karte, “bistre” politiku, ali najviše ipak pričaju o onome što je bilo nekada. Sa sjetom konstatuju da je mladost rezervisana za rad, a starost za sjećanja.

Najčešće u Dom penzionera dolaze ujutro, prije vrućina.

“Malo se ispričamo, popijemo po koje piće i onda svako svojoj kući. I to nam je sav izlazak, a ne bismo ni toliko da nas žene ne istjeraju iz kuće”, našalio se jedan.

Dolaze i uveče, kada zahladi, da prekrate vrijeme igrajući šah ili karte.

Bivši advokat Rajko Čađenović često svrati da “izgubi malo od vremena što mu je ostalo”.

“Zimus sam stalno tu, a kada je lijepo vrijeme trudim se da više izlazim napolje, na vazduh. Prošetam, sjednem malo na klupu, pođem na planinu, ili kod sina u Ulcinj”, kazao je Čađenović.

Posao me je davno odveo u Moskvu, vidio sam kakav je to grad i kakvi ljudi žive tamo, i garantujem ti da je Podgorica jedno veliko selo, a mi smo svi umišljeni seljaci

Dragan Đurišić, međutim, nije imao tu sreću da ostari koliko-toliko u snazi. Radio je kao vozač, a kasnije, kada je izgubio posao, šegao je drva, što ga je “nabolo” na štap, bez kojeg ne može da se kreće.

“Šegao sam tu po selu (Podgorici)”, pojasnio je.

Ostali mu zamjeraju šaljivim komentarima - “a nemoj tako”, “to nam je glavni grad”, “centar Crne Gore”... Starina, međutim, diže štap u vazduh i kao iz topa odgovori: “Posao me je davno odveo u Moskvu, vidio sam kakav je to grad i kakvi ljudi žive tamo, i garantujem ti da je Podgorica jedno veliko selo, a mi smo svi umišljeni seljaci”.

To kao da je bio povod da se penzioneri upuste u priču o teškoj socijalnoj situaciji, koja ih boli više nego godine.

"Žalosno je stanje... Nemamo se kome požaliti, a od naših jadnih penzija nam ne ostane ništa kada platimo sve komunalije... Mnogi od nas moraju da rade i nakon što odu u penziju... Da je drugačije stanje, mi bismo mogli živjeti od te crkavice koju nam daju, ali ne možemo jer smo prinuđeni da izdržavamo djecu koja su čak fakultetski obrazovana.

Ne mogu da nađu posao u državi gdje se više vrednuje partijska pripadnost od znanja. Ako je nama ovako, kako li će vama sjutra biti”, ljutito je uzviknuo Slobodan Janković, jedan od mlađih penzionera.

U talasu nezadovoljstva kritikuju sve - državu, sistem i narod, a ne štede ni sami sebe.

“Živimo gore nego psi. Njima su izgradili azil i sve osnovne uslove za život , a nas starih se sjete samo kada su izbori, i nikada više. Svakoga kome dođe vrijeme za penziju odmah bi trebalo ubiti, i tako mu ublažiti muke koje ga čekaju”, kazao je Đurišić drhtavim glasom i čvrsto stežući štap.

Onaj kome je penzija 150 eura, za 100 će učinjeti šta god da želite... Bacili su nam vruć krompir, pa se svađamo ko je viši Crnogorac, a ne što ćemo kući za ručak jesti

Janković žestoko kritikuje većinu penzionera zato što “prodaju lične karte partijama”. Donekle, ipak, i razumije takve postupke.

“Ne rade to da bi zaradili, već zato što od njihove penzije ne mogu da žive. Onaj kome je penzija 150 eura, za 100 će učinjeti šta god da želite. A ona manjina koja nas predstavlja prima ogromne penzije i nije ih briga za nas. Ni za što više nismo, bez da pričamo, a možda nismo ni za to... Bacili su nam vruć krompir, pa se svađamo ko je viši Crnogorac, a ne što ćemo kući za ručak jesti”, rekao je Janković i otišao.

Čađenović skreće priču na prolaznost života.

"Život prođe za sekundu, nikada ne znaš šta donosi i šta te može snaći. A kada te već jednom ta sudbina zadesi, više nema nazad. Od staroga ne možeš napraviti mladoga”, kazao je Čađenović.

Vraćanje u prošlost nije moglo da prođe bez pominjanja stare Jugoslavije, kada se, tvrde, mnogo bolje živjelo. Nastupila je kratka šutnja. Zatim su jedan po jedan napustili Dom, pod izgovorom da je već podne i da žele da izbjegnu vrućinu.

Sve je utihnulo, a stolovi, stolice i slike su potpuno izgubile smisao u praznoj prostoriji, bez glasova svojih vršnjaka.

Juga je bila majka

Sjećajući se starih vremena, Janković je rekao da je u vrijeme stare Juge bilo bolje i zbog toga što su svi radili i bili adekvatno plaćeni.

“Nekome je bilo lakše, nekome teže, ali prema tom kriterijumu su se i plate primale. Moglo se vazda izaći na korzo, u kafanu popiti piće sa prijateljima, povest porodicu na more... Neko je bio pravnik, neko vozač, neko tehničar, ja sam bio metalostrugar, a danas smo svi penzioneri”, ocijenio je Janković.

Dom ima 1.600 članova

Predsjednik penzionera u blokovima V i VI Ivan Mandić rekao je da od 2.000 penzionera koji žive u toj mjesnoj zajednici, oko 1.600 su članovi Doma penzionera.

"Članstvo je besplatno i dobrovoljno”, kazao je Mandić, istakavši da u blokovima živi 40 odsto od ukupnog broja penzionera u Crnoj Gori. On je rekao da je lani više od 200 penzionera koristilo socijalnu pomoć, pojasnivši da pravo na to imaju samo penzioneri sa primanjem manjim od 277 eura.

Mandić ne zna da li će pomoći biti i ove godine. On je pojasnio da je penzionerima omogućeno da nabave zimnicu po povoljnim cijenama i odloženo plaćanje mnogih roba i usluga.

Navija za tim, a ne za tiket

U Domu se prate i sportski prenosi, najviše fudbal. Mlađi penzioner Radulović voli sport, kaže da posebno sada kada je slobodan dosta vremena provodi gledajući utakmice. Tvrdi da fudbal prati iz ljubavi, a ne zbog interesa.

"Volim da gledam fudbal, ali fudbal kao sport, a ne kao današnji ljudi radi para. Uveče oko sedam sati ovdje dolaze kladioničari, pa uz karte i pivo navijaju za svoj tiket”, našalio se Radulović.

Galerija

( Ivan Čađenović )