Prlender: Važna su jedino umjetnička prebrojavanja

Dubrovačke ljetnje igre i Budva Grad teatar su dvije cijenjene manifestacije, sa višedecenijskom istorijom a u regionu, a ove godine su prvi put uspostavile saradnju.

U Budvi je 12. jula sa velikim uspjehom gostovala „Kate Kapuralica“ Vlaha Stulija, u režiji Daria Harjačeka, hit produkcija prošlogodišnjih Ljetnjih igara. A 26. jula, pred prepunim gledalištem, na Taraci tvrđave Revelin izvedena je Danteova „Božanstvena komedija“, po konceptu i u režiji Edvarda Kluga, koprodukcija 25. Grad teatra i Bitef teatra iz Beograda koja je ispraćena ovacijama.

Oba festivala su završena, a Ivica Prlender, dugogodišni intendant Dubrovačkih ljetnjih igara je kazao da je razmjena „bila više od uspješnog gostovanja“:

"Imam puno, puno zadovoljstvo ovom umjetničkom svečanošću koju nam je priredila budvanska predstava, i ovo je znatno više od jednog uspješnog gostovanja, radi se o jednoj regionalnoj saradnji koja nije zasnovana ni na kojim drugim načelima, nego na uzajamnom prepoznavanju autentičnih artističkih kvaliteta jedne i druge kuće, koje time nalaze jedini istinski interes za umjetničku suradnju i razmjenu kvaliteta za kvalitetu..

Vjerujem da smo to dobili i gostovanjem naše „Kate Kapuralice“ na festivalu u Budvi, i gostovanjem „Božanstvene komedije“ u Dubrovniku.

Može li se i u narednim festivalskim godinama očekivati da predstave ipak malo više i „redovnije“ počnu putovati na toj relaciji Dubrovnik – Budva i obrnuto?

"Dok smo imali republičke ključeve u saradnji u svoje vrijeme, nije se toliko brinulo o umjetničkim potrebama. Ili, u krajnjoj liniji je to i danas, kad među različitim državama imate ugovore o međunarodnoj saradnji, pa se mora naći neki ekvivalent i gdje ste suočeni s tim da bi nešto moralo biti korektno.

A ova naša razmjena predstava je jedna slobodna umjetnička saradnja, dakle, bez posredovanja, dva festivala koja su tokom više decenija već dokazala svoj kvalitet u regionu, i može biti samo plodonosna, i na obostranu korist.

Ja vjerujem da je to pravi put, jer ovu našu saradnju nisu posredovale nikakve ni kratkoročne, ni srednjoročne, a kamoli dugoročne politike, niti ko stoji iza toga, nego su dvije umjetničke kuće, polazeći od potreba i kvaliteta onoga što mogu uložiti u posao i što mogu dobiti, pronašle svoj autentični artistički interes u tome. I to su jedini zdravi temelji za dobru i dugoročnu saradnju Dubrovnika i Budve - samo umjetnički kvalitet, i ništa drugo.

Da li se ta kulturna saradnja u regionu ipak danas nameće kao neminovnost?

"Po onom zajedničkom nazivniku koji je meni jedino prihvatljiv, lijepo je što možemo govoriti o saradnji kad je ona u toku, a ne iskazivati samo dobre želje, pisati pisma namjera...To je iza nas, danas se kvalitetom jedni drugima namećemo, i kvalitetom zadajemo zajednički interes. A imamo jednu veliku prednost, posebno vezano za dramu, jer nemamo jezičku barijeru koja je ipak ograničenje u razmjeni , i uopšte, ne mora se nužno raditi o razmjeni, nego i o angažovanju kuća koje kao jezik svoga artističkog izraza imaju jezik koji djeli ta zemlje u koju idete, makar se ovdje radi o internacionalnom festivalu i jednom međunarodnom auditorijumu.

Ipak, u drami su pretežni dio naših posjetilaca ljudi koji ili govore ili razumiju hrvatski i jezike koje su onima koji poznaju hrvatski dovoljno bliski da nemaju veću barijeru. To je sigurno jedna od komparativnih prednosti, zato je „Kate Kapuralica“ osim što je bila u Budvi mogla gostovati i u Mostaru. Puno je jednostavnije nego, recimo, otići u Mađarsku. Naravno, naše su predstave gostovale i u drugim zemljama, nedavno je prošlogodišnji projekat dramaturškinje Ivane Sajko bio u Beču, ali to se onda morati raditi prevod, i puno ćete lakše moći otputovati s nekim Šekspirom, nego sa nekim domaćim piscem. I koliko god mi u profesiji nastojali da to ignorišemo i publici supstituiramo titlovima, ipak je poznavanje jezika velika privlačnost koja otvara vrata na jedan poseban način.

Na izvođenju „Božanstvene komedije“ bilo je prepuno gledalište. Kako je, inače, u dubrovačkoj javnosti prihvaćena ova saradnja sa Grad teatrom, kao i činjenica da je predstava urađena u koprodukciji sa beogradskim pozorištem, i da je izvodi beogradski „Bitef dens company“?

- Nisam primijetio da je bilo koga to na bilo koji poseban način uzbudilo, osim interesa publike da dođe na predstavu. Gostovanje jedne budvansko – beogradske predstave koja je po našim saznanjima već imala veliki uspjeh u regionu, doživljeno je kao artistička suradnja, i ako uz ovaj, zbilja sjajan prijem publike uslijede i kritike koje su u skladu sa onim što su tako divni artisti na sceni, onda je to najbolji znak da smo na pravom putu.

Bez obzira da li bi nam to neko mogao upisivati kao negativna ili pozitivna brojanja. Ona me uopšte ne zanimaju, ukoliko neće reći: E, radi se o tome da je dubrovački festival i ove godine iz inozemstva doveo još jednu sjajnu predstavu.

Da li biste sa „Medejom“ i sa „Dantonovom smrti“, s obzirom da su Pandur i Frljić vrlo angažovani i popularni posljednjih godina u Beogradu, možda gostovali tamo ukoliko bude poziva?

- Mogu reći sa sigurnosti da će ova predstava moći gostovati svuda, jer je u sam produkcijski model „Medeje“ ugrađena pretpostavka da se može igrati i izvan Dubrovnika, tako da će upravo sa tri izvedbe u devetom mjesecu zatvoriti 60. jubilarni Ljubljanski festival. „Medeja“ je osposobljena, tako smišljena i paralelno rađena, osim po ambijentalnim kriterijima za trvrđavu na Lovrijencu, tako i za mogućnost da se igra u zatvorenom prostoru, klasičnoj sceni kutiji.

Prema tome, baš nikakvih prepreka nema da se vidi bilo gdje, zavisiće samo o tome kako će procijeniti naš rezultat, i kakav će interes postojati da se pozove. A interes Dubrovačkih ljetnjih igara je, u svakom slučaju, da pokažemo svoj posao na svakoj dobroj adresi s koje budemo pozvani.

Govore da ste „mag“ - koliko je teško snalaziti se za novac u ovim posttranzicijskim uslovima?

- Nikada nije bilo jednostavno, i nikada nije bilo teže.

( Vuk Lajović )