U mreži

Nekada, prije prije nego što su godine „počinjale januarom“, privreda je funkcionisala po modelu kolektivnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, a državna intervencija koja je za svrhu imala suzbijanje socijalnih razlika se podrazumijevala. Privatno preduzetništvo, za razliku od zemalja komunističkog bloka, se tolerisalo, mada je bilo razvijeno u manjem obimu i to uglavnom u vidu zanatskih poslova i uslužnih djelatnosti.

Uprkos svim nedaćama kao što su balkanski ratovi, mržnje kojima smo trovani, jakih sankcija, hiperinflacija, obračuna sa Miloševićem i konačnog sticanja nezavisnosti, nijesmo posustali i nadali smo se boljoj budućnosti. Obećavano nam je, preko istih medija preko kojih su nas nedavno pozivali u „rat za mir“, da će naša država biti vođena za dobrobit svih nas, da će odgovorna mjesta zauzeti profesionalci koji će nas odlučno i brzo provesti kroz proces EU integracija, kao i da ćemo upravo mi, Crna Gora, biti svijetla tačka Balkana. Opet smo nasamareni.

Početkom 90-ih godina smo umjesto jednopartijskog sistema dobili višepartijski. Dontova metoda koja se koristi u izbornim kalkulacijama destimuliše ljude da glasaju za bilo koga, osim za najveće partije, sve iz straha da će njihov glas propasti ili pripasti onima kojima ga ne žele dati. Kako nemamo sistem otvorenih lista, biračima nije dozvoljeno da zaokružuju pojedince sa bilo koje liste, već moraju odabrati između stranačkih lista koje su najvećim dijelom sastavljene po ključu lojalnosti, a ne stručnosti i sposobnosti. Ovakav izborni sistem predstavlja temelje negativne selekcije kadra, koja se spušta prema nižim nivoima uprave. Mjesta sa najvećim stepenom odgovornosti u državnoj upravi, državnim preduzećima i lokalnoj samoupravi mahom su zauzeli ljudi čiji je jedini zadatak da slušaju i sprovode politiku stranačkog vrha, ne obazirući se na to da li je ona i u kolikoj mjeri štetna za interese naroda i države.

Privredni subjekti koji su predstavljali kičmeni stub industrije, turizma, uslužnih djelatnosti, komunikacija, poljoprivrede i drugog, postali su žrtve „nužne“ privatizacije. Sve „intervencije“ su se odigrale filmskom brzinom, narod je bio pod jakim anesteticima identitetskih pitanja, pa privatizacione rane tek sad počinju da peku. Dežurni anesteziolozi opet predano rade na pripremi istog koktela za anesteziju, a mi možemo samo da se nadamo da smo postali imuni.

Ofajdili su se, naravno, najviše oni koju su htjeli „da žive bolje“, a koji su svoje snove ispunjavili uglavnom prezaduživanjem i uništavanjem svega što im je „palo ruka“, dok su hiljade radničkih ruku ostajale prazne i neupošljene. Da bi se smirivalo nezadovoljstvo, radničke ruke počinju da se bave sitnim švercom i uličnom prodajom. Dok su na tranzicioni put radnici krenuli „tuškim putem“, mašine kojima su upravljali su pretapane u željezne armaturne mreže od kojih će graditi „domove“ junaci tranzicije i to upravo na parcelama koje su nekad pripadale preduzećima.

Zbog servisiranja potreba države koje iz godine u godinu rastu, zbog sve više penzionera usljed propadanja preduzeća i stimulacija za napuštanje posla, neracionalnog administracionog aparata, nesavjesnog upravljanja državom i državnom imovinom, nekontrolisano su nas zaduživali i prodavali preduzeća od strateškog državnog interesa ispod njihove realne vrijednosti. Prodali su Telekom, KAP, Jugopetrol, Željezaru, Solanu, Crnagoraput... Većina privatizacionih ugovora se čuva kao najstrožija državna tajna, jer su, kako je navedeno u pojedinim izvještajima, bili profitabilniji pregovaračima nego građanima Crne Gore. Ne smijemo dozvoliti da se ista matrica primijeni i na ostatak preduzeća koja su ovom procesu prodaje odolijevali. Među njima su dvije strateške kompanije, EPCG i Luka Bar, kao i mnoga opštinska komunalna preduzeća koja su se u jednom periodu i pripremala za privatizaciju. Ili je to ono što nam čuvaju za kraj? Injekcija za socijalnu eutanaziju?

U državnoj upravi, pravosuđu i policiji zapošljavanje se vrši tako da je „politička podobnost“, a ne profesionalnost, ključna referenca. Gotovo da nema zaposlenog koji je došao do radnog mjesta bez uticaja politike. Ne vjerujte? Probajte! Cijeli sistem je umrežen kadrovima „od povjerenja“. Mreža čelične jačine, na izgled neraskidiva, u početku je izgrađivana od ljudi koji su u njoj pronalazli debeli interes i način da „nešto stvore“, za sebe naravno. Danas je ta mreža sačinjena od ljudi koji pokušavaju da sačuvaju svoja radna mjesta, i svoje pozicije u partiji i društvu. Cijena „umrežavanja“ je pala, ali snaga mreže nije popustila.

Da bi spriječila današnja „politička elita“ bila spriječena u uzurpaciji javnih i odgovornih pozicija, moramo preći iz pasivnog u aktivno stanje. Na procese možemo uticati jedino kroz institucije sistema i naše biračko pravo. Niko ništa nije dobio bez borbe i angažmana, pa nećemo ni mi. Postanimo subjekat, a ne objekat demokratije. Uzmimo stvar u svoje ruke.

( Zarija Milić )