U dalekoj prošlosti u Africi su istovremeno živjele najmanje tri ljudske vrste

Genetička revolucija otvorila je prije desetak godina potpuno novo poglavlje u izučavanju ljudske evolucije. U vrlo kratkom periodu shvatili smo da u dalekoj prošlosti nijesu postojale samo dvije “tradicionalne” vrste Homo Sapiens Sapiens (moderni čovjek) i izumrli Homo Sapiens Neanderthalensis (neandertalac). Egzaktni pokazatelji predočili su nam da je osim njih postojao i izumrli Homo Floriensis, čiji su ostaci nađeni na ostrvu Flores, kao i izumrli Denisovanski čovjek, čiji su ostaci nađeni u pećini Denisova na jugu Rusije.

Podrazumijeva se da tu nije kraj otkrićima vezanim za istoriju ljudske vrste. Zapravo, neki istraživači već duže tvrde da je i u mnogo udaljenijem dobu postojalo više ljudskih razvojnih grana.

omo erektus i njegov rođak homo habilis, koji svoje ime duguje sposobnosti da pravi alatke, najvjerovatnije su bili savremenici jedne starije vrste - homo rudolfensisa.

Prema članku objavljenom u časopisu Nature, fosilni ostaci iz sjeverne Kenije svjedoče da je prije dva miliona godina na tom području živjela "novootkrivena ljudska vrsta".

Štaviše, otkriće pokazuje da su u Africi prije oko 1,8 miliona godina istovremeno živjele najmanje tri različite vrste ljudi.

Otkriće ukazuje na nove pojedinosti u evoluciji ranog uspravnog čoveka. Homo erektus i njegov rođak homo habilis, koji svoje ime duguje sposobnosti da pravi alatke, najvjerovatnije su bili savremenici jedne starije vrste - homo rudolfensisa.

"Ljudska evolucija očigledno nije pravolinijska kako se nekada smatralo", kazao je koautor studije Fred Spur koji je zajedno sa svojim timom na sjeveru Kenije, od 2007. do 2009, iskopao fragmente zuba, lica i vilice iz sedimenta koji datiraju iz pleistocena.

Otkriće predstavlja kraj duge potrage za dokazima o postojanju hominida pljosnatog lica i velikog mozga čija je lobanja pronađena na tom području još 1972. godine. Otkrio ju je istraživački tim paleontologa Ričarda Likija, koji je potom u pitanje doveo uvriježena shvatanja o ljudskoj evoluciji, izazvavši veliku raspravu u naučnim krugovima. Zanimljivo je da je u novom otkriću rukovodeću ulogu imala njegova supruga, paleontologinja Miv Liki (Meave Leakey).

Sada su ponuđeni novi dokazi koji pokazuju da je rana evolucija ljudi, koja se desila prije kamenog doba, bila slična kao i kod životinja, odnosno da se bazirala na raznolikosti među ljudima

Novootkrivena vrsta hominida, poznata pod oznakom KNM-ER 1470 (ili kao homo rudolfensis), živjela je prije oko dva miliona godina. To je, međutim, jedino što su donedavno pouzdano znali naučnici koji su žestoko polemisali, s obzirom na to da je lobanji nedostajala donja vilica, koja je inače ključan dokaz.

Sada su ponuđeni novi dokazi koji pokazuju da je rana evolucija ljudi, koja se desila prije kamenog doba, bila slična kao i kod životinja, odnosno da se bazirala na raznolikosti među ljudima. Ti dokazi potvrdili su da su za ljudski opstanak i razvoj bile zaslužne one osobine koje su im omogućile da se bolje prilagode okolini.

Lobanja “KNM-ER 1470” nađena 1972. je u proteklih 40 godina bila jedini takav primjerak, tako da se nije moglo reći da li je riječ o neobičnom uzorku ili novoj vrsti.

Nakon novog otkrića naučnici sa više sigurnosti tvrde da je zbilja riječ o novoj ljudskoj vrsti, koja je prije dva miliona godina živjela zajedno sa ostalima na tlu Afrike, prenosi BBC.

Dugo se pretpostavljalo da je jedini ljudski predak primitivna vrsta zvana Homo erektus, čiji fosili datiraju od prije 1,8 miliona godina. Homo erektus je imao malu glavu, izražene obrve i stajao je uspravno.

Prije 50 godina pronađena je još starija vrsta ljudi Homo habilis, za koju se smatra da je postojala u isto vrijeme kada i Homo erektus.

Sada možemo govoriti o još jednoj ljudskoj vrsti - Homo rudolfensisu, koja je postojala istovremeno.

Miv Liki izjavila je da novi nalazi potvrđuju teoriju da je u ranoj evoluciji ljudi postojala raznolikost.

"Ljudska prošlost je razgranata. Evoluirali smo kao i ostale životinjske vrste. Nijesmo imali ništa jedinstveno sve dok nijesmo počeli da izrađujemo sofisticirano kameno oruđe", kaže Liki, zaključujući da nova otkrića dodatno potvrđuju da evolucija zaista funkcioniše.

O otkriću homo rudolfensisa

Za prvo otkriće ostataka homo rudolfensisa 1972. godine zaslužan je Kenijac Bernard Ngeneo, član tima Ričarda Likija. Pronalazak je međutim, donio slavu samo Likiju.

Čuvena lobanja je isprva bila označena kao “KNM-ER 1470”, da bi potom bila poznatija kao “Lobanja 1470”.

Opise ovog materijala Liki je već naredne godine objavio u časopisu Nature kao i u National Geographicu, a potom i u svojim knjigama. Ovaj naučnik nije propustio da istakne zaslugu Ngenea i ostalih ljudi iz njegovog tima, ali je ipak pominjan kao jedini zaslužan za otkriće.

Liki je ubrzo po otkriću izjavio da pronalazak njegovog tima čini zastarjelim sve ranije teorije o čovjekovom porijeklu.

Tako je u članku u National Geographicu napisao: “Ili odbacujemo ovu lobanju ili odbacujemo naše teorije o ranom čovjeku... Ona se jednostavno ne uklapa u ranije modele ljudskih početaka". U drugom članku u National Geographicu Liki je govorio o "Lobanji 1470" kao o "iznenađujuće naprednom ranom čovjeku".

Miv Liki i Fred Spur na terenu u sjevernoj Keniji

Na konferencijama za štampu i predavanjima naglašavao je da njegova "Lobanja 1470" ima mnoge napredne čovjekolike osobine, te da je u nekim pogledima, kao što su odsustvo velikih grebena obrva, posjedovanje visoko-svodne kupole i odsustvo bilo kakve indikacije potiljačnog grebena, čak mnogo naprednija od homo erektusa.

( Slobodan Čukić )