Marković: Spadam u pisce koji se bave ljudskim ponorima

Milena Marković, poznata srpska spisateljica, smatra sebe, prije svega, pjesnikinjom, a onda scenaristom i dramskim piscem.

Marković je diplomirala na Fakultetu dramskih umetnosti, sa dramom "Paviljoni, ili kuda idem, odakle dolazim i šta ima za večeru", jednom od najizvođenijih i najnagrađivanijih savremenih drama u regionu.

Slijede "Sine", "Brod za lutke", "Šuma blista", kao i scenarija za "Sutra ujutro" i "Beli, beli svet" Olega Novkovića.

Njena djela su surovi i precizni komentari na današnjicu. Važi za jednu od najznačajnijih predstavnica generacije pisaca od 90-ih naovamo.

Poznate su njene zbirke poezije "Pas koji je pojo sunce" i "Istina ima teranje".

Za "Art Vijesti" govorila je o novoj dramaturgiji i kako promišlja teme o današnjem stanju stvari.

"Nova škola srpske dramaturgije traje već šest-sedam godina, i nju su, prije svega, pokrenuli reditelji. Mnogi scenaristi još nisu došli do oslobađanja od predrasuda. Reditelji su pokrenuli stvar u smislu da su se vratili samoj priči i glumi, i onome šo je najuniverzalnije, a to su ljudski odnosi, suštinska pitanja... Sve manje su bile interesantne i prestale su da se stvari rade po političkom ključu, već se vraćaju priče na ljudske odnose, naravno svako iz svog pogleda i sistema vrijednosti. Duh vremena je u nekoj vrsti dokumentarne dramaturgije. To je počelo sa dogmom. Sada su aktuelni Rumuni, i mi iz malih država i kinematografija bi trebalo da se ugledamo na njih. U situaciji gdje film prestaje da bude ono što je nekada bio. Takozvani mejnstrim film, kakvi su nekada bili "Lovac na jelene" ili "Taxista", sada sve manje i manje ima takvih filmova. Propozicije kapitalizma i profita su takve da diktiraju jednu vrstu paketa koji zahtijeva da se filmovi prave tako da se prodaju karte za mamu, tatu i dva djeteta, ili da se bude politički korektan i da se po ključu nacionalnosti gađaju određene grupe. To naravno sve utiče na ozbiljne priče.

Dokumentaristička dramaturgija je prisutna sve više i u pozorištu, i na relacijama između teksta i režije ljudi se njom bave na razne načine. Koliko junaci današnjih filmova i pozorišnih komada "prelaze granicu''?

"U pozorištu je to manje-više trend i on će da prođe. Dokumentarna dramaturgija u pozorištu ima problem što će uvijek neka izuzetna režija Sekspira ili Molijera biti od toga uzbudljivija, a pri tome će govoriti o istim stvarima. Za film je ova situacija izraz vremena. Naravno, potrebna je distanca od 50-ak godina da bi se u teoriji definisalo, ali mi koji smo tu u profesiji, i mi koji se bavimo pedagoškim radom, možemo da bez ikakvog problema kažemo da je to današnje stanje. U tom smislu, u Srbiji se radi isto ono što se radi i u Evropi, sa jednom velikom razlikom, što ostale evropske države potpomažu film i pozorište, pošto to mora da se radi. Problem u našim zemljama su mediji koji ignorišu uspjehe filmova.

Svake godine srpski filmovi dobijaju značajne nagrade na festivalima van zemlje. To je indikativno u smislu da se radi o ozbiljnim filmovima. Nagrade dobijaju filmovi koji nijesu u političkom ključu i koji nijesu ni na koji način oportuni, a mediji postaju sve provincijalniji i prati se ono što je estradizovano. Mimo toga, kod nas ne postoje ni art bioskopi, kao što postoje po Evropi. Rumuni imaju sličan problem. Recimo, Munđiu je imao problem da dobije pare za sljedeći film, nakon što je dobio nagradu u Kanu. Znači, ovo je u vezi s čitavim dijelom svijeta koji je siromašan, ima najveći udar surovog kapitalizma, gdje se promijenio sistem vrijednosti i gdje kultura više nije bitna. U tome vi nađete svoju dozu kreativnosti u produkcionom smislu, jer je to jedini način da opstanete. To može biti veliki izazov u stvari. Važno je u tom smislu raditi nešto što dobro poznaješ i nešto što se tebe tiče.

Vi sa Vašim pjesmama i dramskim tekstovima pripadate jednoj gene- raciji autora koja se može paralelno posmatrati uz in-yer-face teatar, odnosno jednu struju koja je krenula 90-ih, a koja je imala konkretan odgovor na dešavanja na Balkanu. Kakva je paleta aktuelnih tema danas u odnosu na to vrijeme?

"Ja lično ne volim drame Sare Kejn koje imaju komentar na našu situaciju, i mislim da je trebalo da se bavi nečim što bolje poznaje. Svjesna sam izrazito svog identiteta i razlike između našeg regiona i Zapada, i to je prosto tako, time nijesam frustrirana, nijesam ni oportunista, i udvorički nastrojena. Ne vidim zašto bi neko ko je u suštini imao vrlo jaku poetsku dimenziju, bavio se nekim stvarima koje ne razumije i ne osjeća, jer je to tebi zaličilo na neko divljaštvo, pa imaš komentar na to.Stvari koje možeš da učiniš sam na nivou svog života i ponašanja, vaspitavanja djece, je jedno, a umjetnost je nešto drugo. Ja sam se više osjećala dijelom jedne moćnije struje koja isto u to vrijeme nastaje, a to su ruski pisci. Stilski i na nivou osjećaja, više tome pripadam nego ovome. Meni je od svega toga bolji Pinter."

Ja sam, prije svega, pjesnik. Nikada ne gledam da pogodim neki savremeni kontekst nego se bavim poezijom. S obzirom na to da su mi drame dosta izvođene svuda, pretpostavljam da postoji neka univerzalna savremenost koju ja ne mogu da definišem. Mene mnogo više zanima eksperimentisanje sa formom

Ispitujem svoje granice, igram se i radim nešto što mene zanima. Tu ima ljudskih odnosa, arhetipa nekog identiteta koji je odavde i u tom smislu se svih tiče. Onog trenutka kad imaš identitet i radiš ono svoje, ti si univerzalan i napolju. To se prepoznaje, ne u smislu da budeš interesantan i da se dopadneš, već da radiš svoje. To je za pisca veoma bitno.Moja ideologija na fakultetu gdje preda jem je da određene zablude kanališem, pa šta će oni da urade povodom svega je njihova stvar. Ono što je najopasnije je konstantna javna i medijska degradacija svega što se radi na ozbiljnom nivou.

Na kojem nivou komuniciraju Vaše drame i poezija?

"Ova dva žanra su povezana, ali to ne mora bitr presudna stvar. Kada je dramski pisac istovremeno i pjesnik, što ne mora biti, onda je njemu prirodno da sve replike koje piše budu poetske. Čak i ako se igra sa formom, taj dramski pisac može da ih kao poemu izdvoji. Moji dijalozi uvijek imaju određenu vrstu metrike, a za to mora da se ima poetska žica i to nema veze sa talentom. Radim songove često. Songove volim zato što jako volim Brehta. Songovi su mi strašno uzbudljivi. Umjesto monologa ili komentara, okrenem stvar songovima. Pisci koji nemaju tu vrstu sposobnosti za poetskim izražavanjem, to i ne treba da rade. Za dramu, mora se voditi računa da sve bude izvodljivo, psihološki povezano, i razlika je što je drama prosto pametnija i ona je više u kombinatorikama, a poezija je po meni značajnija. U suštini radim i jedno i drugo na isti način, osim što mi je poezija draža jer je ona u nekom vrednovanju literature na vrhunskom mjestu. U tom smislu ja se primamo smatram pjesnikom, pa onda sve ostalo. Drama bi uvijek trebalo da bude igriva..."

Film se pretvara u pozorište

"Čim vi gledate da budete politički korektni ili pristojni u smislu građanskog morala, onda nemate vrhunske filmove, a to se odnosi i na književnost. Po Evropi su počeli da se otvaraju art bioskopi, sve manje para ima za film, veliki je uticaj intemeta i film je počeo da se pretvara u pozorište. S jedne strane postoji opasnost da on postane elitistički, hermetičan, mnogi filmovi su rađeni kao intelektualne tupljavine, ali isto tako se stvorila i jedna dokumentarna dramaturgija, u kojoj se stvaraoci bave čovjekom sada i ovdje sa relativno malim sredstvima. Na moju veliku radost, reditelji kao što su Novković ili Golubović u srpskom filmu vraćaju priču i odnose."

Morate da volite vase likove i da budete zaljubljeni u njih

"Svaki put kada me stave u neku fioku, ja iskočim iz neke druge. Kada sam počela da radim, autentično sam radila nešto što je bio vapaj moje generacije. Mene to više ne zanima. To sam uradila sa svoje prve dvije drame "Šine" i "Paviljoni". Ne volim kad neko radi te teme po ključu. Ja sam te ljude o kojima sam pisala voljela, doživjela, osjećala i živjela sam sa njima. Morate đa volite vaše likove i da budete zaljubljeni u njih. Onda me zanimalo da napišem bajku i alegoriju, i nastao je "Brod za lutke".Proglasili su me urbanim piscem, iako mi taj termin nije jasan. U tom smislu spadam u pisce prokletnike koji se bave na određen način ljudskim ponorima, i moje teme su bile dosta vezane za grad, ali neke i nijesu. Moja sljedeća drama "Šuma blista" pisana sa elementima misterije i fantazije, dešava se u kafani i likovi nikako nijesu urbani, već naprotiv. Takođe i u "Nahod Simeon". Onda su me stavili u fioku emocija, a ja sam odlučila da napišem nešto očišćeno od emocija. Napisala sam jednu dramu sa elementima crnog humora i apsurda koja se zove "Žica". Na taj način razmišljam jer sam umjetnik, a ne kulturtreger."

Galerija

( Dragana Tripković )