Robin Hud

Desilo se da u par dana dobijemo informacije, sa dva kraja Evrope, o sličnim akcijama. Odnosno, preciznije bi bilo reći o akcijama koje su medije natjerale da posegnu za Robinom Hudom.

Akter jedne priče je dječak od osam godina, a pozornica je današnja Crna Gora, dok je protagonista druge priče kudikamo ozbiljniji i svjesniji čovjek, gradonačelnik jednog malog andaluzijskog mjesta. Doduše, ovdje kod nominacije "gradonačelnik" valja zastati. Ljudi kojima je značenje ove riječi osjenčeno iskustvom sa gradonačelnikom kakav je onaj podgorički, teško mogu razumjeti postupke ovog Španca. (Uostalom, ako vam je Mugoša mjera svijeta, teško da išta možete razumjeti. Za vas nema nade.)

Priča prva: dječak od osam godina na crnogorskom primorju uhvaćen u krađi. Upadao je u stanove i sakupio par hiljada eura. A šta je onda radio? Dijelio pare ljudima. Zamislite kako su bili zapanjeni momci kojima priđe dječak od osam godina, pita ih imaju li para, a onda ih, nakon očekivanog odgovora (ko danas ima para!) daruje sa sedamsto eura. Mora da su mislili da je u pitanju kakva skrivena kamera. Uzgred, takvim postupkom dijeljenjem para vjerovatno je spasao svoje staratelje od nevolja da nije dijelio novac, vjerovatno bi policija pomislila da krade po instrukcijama starijih. Mada, u određenom smislu on to radi. Ali ne po instrukcijama svojih staratelja, već po instrukcijama duha vremena, kojeg uvijek kreiraju stariji. Ako živite vrijeme u kojem su lopovi i prevaranti najveći nacionalni heroji, zar je za zamjeriti jednom osmogodišnjaku što stvarnost shvata odviše bukvalno.

Uzgred, nimalo mi se nije svidjela formulacija o vođenju dječaka na posao, da bi, je li, "stekao radne navike". Meni to više liči na napornu dikensovsku storiju, nego li neku prihvatljivu pedagogiju... Valjda i u Crnoj Gori postoje neki zakoni protiv izrabljivanja djece. Ipak, sam čin podjele "plijena" govori da dječak nije "izgubljen slučaj". Njegov poriv da pomogne drugima čini mi se važnijim od njegovog prestupa. Uostalom, pokazao je prezir prema svojini kao takvoj, a to je u ovakvim vremenima rijetko, čak i za osmogodišnjake.

No, dok za Robina Huda dječaka možemo reći da su njegovi razlozi za akciju zasigurno više u intuitivnoj sferi, slučaj španskog gradonačelnika je drugačiji. Ovdje je riječ o jasno profilisanim ideološkim razlozima, o jednoj vrsti svjesnosti očajanja.

Dakle, on krivicu za bijedu svojih sugrađana jasno adresira na sistem i kreće u radikalni sukob. Sa saradnicima ulazi u velike samoposluge, iznosi namirnice koje ne plaća i dijeli ih ljudima.

Dok se naša, crnogorska priča više doima kao kakva tužna refleksija na neorealizam, na De Sikine filmove, to najpoetičnije moguće slikanje bijede, španska priča je više u duhu angažovanog, političkog filma.

Robin Hud je od zanimljivog engleskog mita o plemenitom razbojniku postao planetarna šifra za otpor. Takođe, važno je znati da su takve legende uvijek nastajale u vremenima nepravedne vlasti. Robin Hud ni stvarni, ako ga je ikada bilo, niti metaforični, nije moguć bez loše vlasti. To je suština.

Ovdje imate vlast koju više zanima ko je dao podatak medijima, nego ko je uzeo nekoliko miliona mita. (Stara istina Crna Gora, zemlja mitologije i to u svakom mogućem značenju.) Kad god činjenice nedvosmisleno pokažu prema Prvoj familiji, odmah se aktivira čitav sistem odbrane i zaštite, koji neodoljivo liči na srednji vijek i vrijeme notingemskog šerifa. Nije valjda da neko očekuje pravdu od dvorske dame koju oblije neodoljiv stideći osmijeh kad stisne ruku svog Kralja?

U naše vrijeme dobili smo i jednu parodičnu verziju Robina Huda. U legendarnom strupu Alan Ford postoji lik Superhika, koji je duhovita antiteza šervudskom odmetniku. Superhik je čistač ulica, siromašan, bijedan, odrpan, ali, on poletno "krade od siromašnih da bi davao bogatima". Da u Alan Fordu postoje partije, jasno vam je da bi Superhik bio sigurni glas DPS-a.

Evo i potvrde rečenog: čitamo kako je u Crnoj Gori Oleg Deripaska oslobođen plaćanja par stotina eura za pilotažu prilikom uplovljavanja njegovih jahti u Bokokotorski zaliv. Čovjek koji je vlasnik jahti vrijednih nekoliko desetina ili stotina miliona eura oslobođen je obaveze od dvjesta eura? Tako da građani Crne Gore, pored toga što će platiti njegove dugove iz KAP-a, moraće da plate i ovu siću za pilotažu. Zar ovo nije akcija dostojna Superhika?

Zašto se onda čuditi osmogodišnjaku? Možda bi njegov postupak trebalo shvatiti kao surov (i prilično istinit) komentar naše stvarnosti.

( Balša Brković )