Uroš Tošković: Megalos Maistoras

Davno još kad smo se upoznali, Uroš Tošković me je upitao: “A kad ćeš, majstore, da pišeš o meni?”. A pisati o Starom Majstoru (mada tekst ne slučajno nosi naziv Pekićeve pripovijetke), nije lako.

Kako inače opisati osjećaj numioznosti koji imate kada sanjate značajne snove? Može li se opisati izvođenje trika od strane mađioničara, a da sam pokus ne izgubi mističnost? Izazov je prepričati doživljaje iz druženja sa Toškovićem i da pri tome prenesete dio “atmosfere”.

Moguće je dočarati recimo osjećaj mravinjanja u kori velikog mozga, koji imate kada majstor usred razgovora (koji on vodi, naravno), iznenada počne da govori baš o piscima čija vas djela u tom periodu interesuju, potom o filozofskim, životnim pitanjima koja vas aktuelno dotiču, a da prethodno o tome i niste vodili razgovor.

Provokacije radi, prije naših susreta, stavim, pod mišku knjigu, nadajući se da će mi što god ispričati, o druženju sa piscem u Parizu ili Beogradu, gdje je dugo živio.

Kad sam se pojavio sa Sioranom dočekao me osmijeh (uz karakterističnu ironiju), “hoćeš da postaneš intelektualac”, i naravno borhesovski šah-mat u Sioranovom diskursu “duhovno napreduješ u sopstvenom besmislu.”

Ironičan, često šokantan odnos prema okruženju, mada u svoj ironiji i socijalnoj neprilagođenosti duboko u sebi nosi toplinu i ljubav prema svijetu. Poput mistika stare Rusije. Neki kažu da kroz njih progovara arhetip, nekada utjelovljen u mladom stolaru iz Galileje. Koincidencije radi, prvi crtež koji sam od majstora kupio, bio je on, raspet. A kažu da je Kiš, Uroša nazivao “Ikona”.

Mada živim civilizacijski gledano korektan život, nekad bi se bi desilo da Stari Majstor mene “čupa” iz vrtloga nesvjesnog, umjesto da je obratno, makar zbog razlike u godinama, podsjećajuci me na onu “ne živi čovjek samo od hljeba zemaljskog…“

No valja, uz izvinjenje uvaženim likovnim kritičarima, na odsustvu kompetencije, reći ponešto i o likovnom radu ovog crnogorskog genija. Kod Uroša me fascinira Creatio at nihilo.

Stvaranje ni iz čega. Kao da u svom nesvjesnom ima studenac iz koga izvire životna energije i neiscrpna likovna kreacija.

U jednostavnosti linije, bez suvišnog, izranjaju lica, nadrealne facijalne ekspresije.

Nekad surove, nekad nježne kao cvijet, koji se probio iznad snijega. Prije nego ćete pročitati pjesmu koju mi je jednom prilikom iz cuga odrecitovao u diktafon, biću slobodan, da predložim Ministarstvu kulture ili kome već, da je ovaj veliki umjetnik sa Montpelliera (iliti Peljevog brijega u majstorovom prevodu), zaslužio makar još jednu izložbu u njegovom Parizu.

Topola

Prolaze konjanici planinom

gdje sam ja rođen,

sanjao sam kako je tu bila velika katedrala

I dan danas stoje stupovi od kamena

kuda su prolazili ljudi sa kamilama.

Put svile.

Kasnije kada sam se ja rodio,

otac je na tom mjestu zasadio topolu

i pođoh ja misleći da se više ne vratim u moje selo

i dođoh na planinu i pitah gdje je moja topola?

Grom ju je ubio!

Nešto sada sanjam, zašto ne bi ta

topola bila zasađena na nečijem tuđem

zemljištu uz jedan natpis,

da sam ovu topolu platio za čitav život.

Kao da u svom nesvjesnom ima studenac iz koga izvire životna energije i neiscrpna likovna kreacija. U jednostavnosti linije, bez suvišnog, izranjaju lica, nadrealne facijalne ekspresije. Nekad surove, nekad nježne kao cvijet, koji se probio iznad snijega

( Zarija Pejović )