Zakon o mladima po mjeri potreba zarobljenih institucija

Pravni propisi koji se konkretno tiču omladinske populacije trebalo bi da imaju za cilj da olakšaju organizovanje i društveni aktivizam u procesu ostvarivanja ličnih i potencijala zajednice u kojoj žive. Valja ovo prilikom ukazati da će upravo omladinska populacija nositi nezasluženo veliko breme neozbiljne politike posljednjih tridesetak godina. S tim u vezi, dužnost je svih aktera da im svojim djelovanjem olakšaju i budu oslonac, a ne nikako otežavajući faktor. Iako je Zakon o mladima nedavno usvojen (2016) u posve suprotnom, upitno stručnom i diskriminatorskom maniru, Ministarstvo sporta je pripremilo nacrt novog Zakona o mladima. Ministarstvo je 11. maja, uputilo javni poziv građanstvu da se uključe u raspravu i daju doprinos u razmatranju nacrta Zakona o mladima - rasprava će trajati 40 dana. Jun je uveliko, a i dalje nemamo datum/vrijeme/mjesto održavanja rasprava. Ovaj manir je na neki način i očekivan nakon fijaska povodom nacrta Zakona o sportu, izostanka Nacionalnog programa razvoja sporta i analiza koje prate izradu pomenutih krovnih dokumenata.

Od samog uvoda, osnovnim odredbama predloženog zakona, zakonopisac predviđa da Ministarstvo sporta preuzme ingerencije Ministarstva za javnu upravu i odredaba Zakona o NVO kojim je precizno utvrđen način osnivanja neprofitnih i nevladinih organizacija, što je i rješenje postojećeg Zakona o mladima (čl. 23). S tim u vezi, zanemaren je međunarodni standard predviđen „Osnovnim principima statusa nevladinih organizacija u Evropi“ Savjeta Evrope, a predlogom rješenja smo se približili autokratskim režimima zemalja omiljenih investitora.

U članu 5, zakonopisac je ograničio trajanje projekta na najduže 12 mjeseci, iako međunarodna praksa sugeriše dugoročnost kao osnova za učinkovitost i održivost projektnog zadatka. Pravno, logički i jezički nonsens i slika stanja organa državne uprave nadležnog za oblast omladinske politike se ogleda u članu 20, predloženog nacrta. Naime, istim se predviđa da omladinsku organizaciju može osnovati nevladina organizacija - to u praksi znači da će NVO imati još jednu NVO (jer omladinska organizacija po pravnom statusu nije ništa drugo do NVO) koja će se posebno baviti omladinskom politikom. Ovakvo rješenje može pogodovati organizacijama civilnog sektora koje već duže vrijeme funkcionišu i smatraju se „velikim“ po obimu poslovanja, a nikako javnom interesu. Zatim studentski parlament organizacione jedinice univerziteta u CG i učenički parlament osnovan u srednjoj školi mogu osnovati omladinsku organizaciju. Ako se uzmu u obzir međunarodne norme poput čl. 11 Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama, čl. 12 Povelje Evropske unije o osnovnim pravima i brojni instrumenti Savjeta Evrope kojima se podvlači obaveza država članica da uklone sve sistemske barijere i olakšaju pristup (pogledati Preporuku Savjeta Evrope CM/Rec(2016)7), stiče se utisak da je sloboda udruživanja građana uključujući i maloljetna lica veoma otežana, tj. omogućena samo odabranima. Znatnom broju omladinskih radnika će ovim zakonskim rješenjem biti znatno usložnjen okvir djelovanja, jer se ne prepoznaju organizacije za mlade ili drugi oblici udruživanja čiji članovi nijesu dominantno predstavnici omladinske populacije. Nastavak diskriminatorskog odnosa se ogleda u smislu da se NVO koja planira da osnuje omladinsku organizaciju, obavezuje ex ante da realizuje dva projekta u oblasti omladinske politike, kao i rješenje da omladinska organizacija mora imati direktora, što je nečuveno uporednopravno rješenje. Tačka 6, član 36 obavezuje omladinsku organizaciju da mora realizovati makar dva projekta godišnje - u suprotnom omladinska organizacija će biti brisana iz Registra što takođe predstavlja unikatno pravno rješenje, posebno ako se ima u vidu da regulativa u oblasti omladinske politike pripada kategoriji mekih propisa.

Što se tiče finansiranja rada omladinskih organizacija, zakonopisac je predvidio da se iste mogu sufinansirati iz dva izvora - iz državnog i budžeta lokalnih samouprava - finansiranje sopstvenim sredstvima, donacijama od strane privatnog sektora, fondacija ili posredstvom međunarodnih poziva/konkursa nije tretirano ovim nacrtom što predstavlja uporednopravnu onostranost. Rješenje koje predviđa inspekcijski nadzor i kaznene odredbe koje slijede, prepisane su i prilagođene iz odredaba Zakona o sportu. Na koncu, predmetno pravno rješenje nije ništa drugo sem posljedica kontinuirane degradacije organa javne uprave intenzivnim partitokratsko-klijentelističkim manirom koji se oslikava kadriranjem i zapošljavanjem partijski-interesno i familijarno povezanih pojedinaca, zbog čije nestručnosti će omladina nastaviti da se iseljava.

Suprotno od ponuđenog pravnog rješenja, okvir za djelovanje omladine u Crnoj Gori mora uvažiti najviše standarde zaštite ljudskih prava, konkretno kroz adekvatno društveno osnaživanje (poput najšire slobode udruživanja), promocije ljudskog dostojanstva, nulte tolerancije za sve vidove nasilja/diskriminacije stvaranjem jednakih mogućnosti. S tim u vezi, Ministarstvo sporta kao državni organ je dužan da obezbijedi jasne mehanizme za aktivno učešće omladine u procese donošenja odluka kao i stvaranje odgovornije platforme za sprovođenje Milenijumskih razvojnih ciljeva UN 2030 koji se umnogome tiču omladinske populacije.

Autor je konsultant za međunarodne odnose

( Marko Begović )