Tragedija abortusa

U Dominikanskoj Republici prošlog mjeseca jedna trudna tinejdžerka oboljela od leukemije odložila je hemoterapiju jer su se ljekari plašili da bi taj tretman mogao naškoditi njenoj trudnoći i tako prekršiti strogi zakon o zabrani abortusa koji je na snazi u toj zemlji.

Nakon konsultacija između ljekara, pravnika i djevojčine porodice, na kraju je započet proces hemoterapije, ali je pažnja javnosti ponovo usmjerena na rigidnost zakona o abortusu u mnogim zemljama u razvoju.

Pitanje abortusa je naširoko prisutno u medijima u razvijenim zemljama, naročito u SAD, gdje republikanci koriste protivljenje toj intervenciji kako bi pridobili birače. Nedavno je u kampanji za reizbor predsjednika Baraka Obame zadat kontraudarac televizijskom reklamom u kojoj jedna žena poručuje da su "za žene došla zastrašujuća vremena" jer Mit Romni kaže da podržava zabranu abortusa.

Međutim, manje-više, pažnja se usmjerava na 86% svih abortusa koji se dese u zemljama u razvoju. Iako mnoge zemlje u Africi i Latinskoj Americi imaju zakone koji zabranjuju abortus, u većini situacija zvanične zabrane ne suzbijaju visoke stope prekida trudnoće u tim zemljama.

U Africi od 1.000 žena 29 izvrši abortus, a u Latinskoj Americi 32 od 1.000. U Zapadnoj Evropi, gdje je abortus generalno dozvoljen za većinu okolnosti, ova stopa iznosi 12 od 1.000. Prema nedavnom izvještaju Svjetske zdravstvene organizacije, nebezbjedni abortusi uzrok su smrti 47.000 žena godišnje, od kojih su gotovo sve dešavaju u zemljama u razvoju. Još pet miliona žena svake godine pretrpi povrede, ponekad trajne.

SZO kaže da se gotovo sve ove smrti i povrede mogu spriječiti zadovoljavanjem potrebe za seksualnim obrazovanjem i informisanošću o planiranju porodice i kontracepciji, kao i omogućavanjem bezbjednog i legalnog abortusa, kao i postabortusne njege kako bi se spriječile medicinske komplikacije. Procjenjuje se da oko 220 miliona žena u zemljama u razvoju kažu da žele da spriječe trudnoću, ali da im ili nedostaje znanja, ili nemaju pristupa učinkovitoj kontracepciji.

To je velika trgedija i za pojedince i za budućnost naše već prenaseljene planete. Prošlog mjeseca, na Londonskom samitu o planiranju porodice, čiji su domaćini bili Odjeljenje britanske vlade za međunarodni razvoj i fondacija Gejtsovih, objavljen je cilj da broj ovih žena do 2020. dostigne 120 miliona. Vatikanske novine su odgovorile kritikom na račun Melinde Gejts čiji su napori u organizaciji i djelimičnom finansiranju ove inicijative, kako se procjenjuje, doveli do toga da je blizu tri miliona beba manje umrlo u prvoj godini života, kao i do smanjenja broja abortusa za i do 50 miliona. Neko bi pomislio da će rimokatolici ovaj ishod smatrati poželjnim. (I sama Gejtsova je katolikinja koja je vidjela šta se dešava kada žene ne mogu da prehrane svoju djecu ili kada ih osakate nebezbjednim abortusima.)

Onemogućavanje legalnog abortusa primorava mnoge siromašne žene da traže abortus kod nestručnih lica. Legalizacija abortusa koja je u Južnoj Africi uvedena 1998. dovela je do smanjenja broja smrtnih slučajeva izazvanih abortusom za 91%. A razvoj ljekova misoprostola i mifepristona, koji se mogu nabaviti u apotekama, čine relativno bezbjedan i jeftin abortus mogućim u zemljama u razvoju.

Protivnici će odgovoriti da je abortus, po samoj svojoj prirodi, nebezbjedan – za fetus. Oni ističu da se abortusom ubija jedinstveno, živo ljudsko biće. Tu tvrdnju je teško poreći, makar ukoliko pod terminom „ljudi“ podrazumijevamo „pripadnike vrste Homo sapiens“. Takođe je tačno da se ne možemo prosto pozivati na „pravo žene da bira“ kako bi se izbjegao etički problem moralnog statusa fetusa. Kada bi fetus zaista imao moralni status, bilo bi teško tvrditi da pravo trudnice na izbor uključuje i pravo da odlučuje o smrti fetusa, osim možda ukoliko je u pitanju život nje same.

Greška u argumentu protiv abortusa leži u skretanju od tvrdnje da je fetus ži vo biće vrste Homo sapiens ka etičkoj tvrdnji da istog razloga ima isto pravo na život kao i bilo koje drugo ljudsko biće. Pripadnost vrsti Homo sapiens nije dovoljna da se obezbijedi pravo na život kao bića. Niti nešto poput samosvijesti ili razuma može garantovati veću zatitu fetusu nego, recimo, kravi, pošto fetus ima inferiornije mentalne kapacitete nego što ih ima krava. Ipak, grupe boraca „za život“ koje upiru prstom u klinike na kojima se vrše abortusi rijetko se mogu vidjeti kako to rade ispred klanica.

Vjerovatno možemo tvrditi da ne smijemo, protiv njihove volje, da ubijamo svjesna bića koja žele i dalje da žive. Na to možemo da gledamo kao na ugrožavanje njihove autonomije ili kao na gušenje njihovih predispozicija. Međutim zašto bi potencijal bića da postane razumno i svjesno činilo pogrešnim okončanje njegovog života prije nego što zapravo stekne kapacitet za razum i svijest? Nemamo obavezu da svakom biću koje ima potencijal da postane razumno dozvolimo da taj potencijal i realizuje. Ako se radi o sudaru sukobljenih interesa potencijalno razumnih, ali još uvijek nesvjesnih bića i vitalnih interesa već razumne žene, uvijek treba da damo prednost ženi.

( Peter Singer )